Kako vješto vrijeme ukrade neke ljude, a ja sa povelike vremenske distance žalim što nisam bio njihov savremenik. Jednu turbulentnu epohu u unikatnom krajoliku je obilježio Sulejman Hodžić, poznatiji kao Hodža Vrelac. Još jedna ljudska veličina prvi put je ugledala Sunce početkom prošloga vijeka na Godimilju …
Ibrahim (Zejnil) Hodžić je rođen 1916. godine u Godimilju /Rogatica/, a svoju misiju je okončao u Visokom 1991. godine. Osnovnu školu je završio na Borikama, a Šeriatsko-teološki fakultet 1941. godine u Sarajevu. Strahote Drugog svjetskog rata uopće nisu štedjele Ibrahima – ostao je sām, dječarac od dvadeset i pet godina i uspomenama sa kojima omrkne i osvane.
S velikom ljubavlju je pomagao oko zbrinjavanja muhadžira u Sarajevu, nagledao se svega i svačega, te je čak i zdravstveno oslabio. 1944. godine se preselio u Visoko gdje je radio i pisao o muslimanskim običajima, narodnom stvaralaštvu. Pisao je o duhovnim i egzaktnim naukama klasične islamske kulture. Njegovo „Četrnaesto stoljeće“ dokument krcat imenima i datumima razasutim od Živaljevića do Krivača. Osoben lirski izliv je zabilježio u „101 rubaiji“.
Medresa „Osman-ef. Redžović“ je štampala knjigu (II izdanje) Ibrahimovih odabranih vazova „O intelektualnom i primitivnom shvatanju vjere i vjerskih propisa“ iz koje izdvajam „Kada čovjek ukroti vulkane, kad ukroti zemljotrese, i to će biti velika i dobra djela. Korisnost je jedino mjerilo valjanosti ljudskih djela. No, gdje šteta nadmašuje korist, tu je već jak i opravdan razlog zabrane takvoga djela…“ Ibrahim je ovo napisao prije 52 godine, a poruke aktuelne kao da je jučer analizirao sukob Istoka i Zapada posredstvom „atoma“. Moj zemljak je, ipak, moj savremenik.
/szž/