Govoreći o svojoj karijeri i radu u Gimnaziji „Visoko“, profesor Čakalović je podsjetio da svi insekti uzimaju cvjetni nektar, ali jedino pčele prave od njega ljekoviti med.
Piše: Lamija Hašimović 3. e, Gimnazija “Visoko”
Profesor Čakalović je na mene ostavio veliki trag. Vješto spajajući odgojno i obrazovno, trudio se približiti vjeru nama učenicima. Njegova plemenitost, trud i želja da učenicima prenese što više znanja i da proširi njihove vidike su me uvijek iznenađivali. Kroz „Kurs islama“ sam imala priliku bolje upoznati profesora i tada sam, slušajući njegove životne priče, vidjela veličinu tog čovjeka. Sada, na kraju njegovog nesebičnog angažmana u našoj školi, odlučila sam napraviti i intervju sa profesorom.
Midhat Čakalović je profesor Vjeronauke i Kulture religija u Gimnaziji “Visoko”. Neki ga zovu efendija, neki profesor, a poznat je i kao „prvi fes visočke čaršije“. Naime, profesor Čakalović je postao glavni imam Islamske zajednice u Visokom i zbog obaveza koje dolaze sa ovom funkcijom njegov rad u našoj školi se završava.
Kako je izgledao Vaš život prije početka rada u našoj školi?
Po završetku Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu radio sam u džematu Orašac, odakle dolazim na mjesto glavnog imama u Bugojnu. Ratne 1994. godine iz Bugojna dolazim u Visoko. Radio sam u gradskom džematu „Luke“, a već 1994. radio sam kao profesor u Medresi „Osman ef. Redžović“ i MSŠ „Hazim Šabanović“, a od 1997. prelazim na mjesto profesora Islamske nauke u našoj Gimnaziji „Visoko“.
Koje su Vaše uspomene iz srednjoškolskih dana?
Srednju školu, tačnije „Gazi Husrev-begovu medresu“ sam upisao davne 1967/77. školske godine. Moje srednjoškolsko obrazovanje je trajalo 5 godina jer je tada medresa bila petogodišnja škola. Stanovali smo tada u neposrednoj blizini „Gazi Husrev-begove medrese“, u srcu Baščaršije. Uz disciplinovan internatski, ali i prilično zahtjevan program medrese mogu reći, sa ove distance, da su to najljepši mladalački dani. Ramazan je tada bio u augustu, a mi kao učenici smo dolazili na ramazansku praksu. I tu nastaju najljepše uspomene. Nakon prve godine sam bio na području Bugojna, a kasnije Glamoča, dva puta Sarajevo i Bužim. (…) Ono što mi je izrazito drago jeste da prijateljstva koja su tada sklopljena traju i danas jer su tada ljudi imali mnogo veću potrebu za druženjem nego danas.
Mnogi učenici vas nazivaju generacijom, zašto?
Izraz “mi smo generacija” ili “šta ima, generacijo” često koristim u šali. Kod nekih to izazove čuđenje pa me pitaju kako generacija, a ja na to odgovorim da smo išli zajedno u isti razred, a zatim ponovno sa čuđenjem upitaju kako, a ja odgovaram da nema veze gdje ko sjedi.
U čemu pronalazite smirenost kada učenici pređu postavljene granice?
Teško je uvijek biti smiren i skoncentrisan u radu sa učenicima. Oni mogu čak i u galami i graji da uče. Ponekad se našalim i kažem da vi, uistinu, koristite obje polovine svog mozga. Nama starijim je malo teže. Ako imamo u vidu da je predmet Vjeronauka fakultativni predmet i još samo jedan čas sedmično, onda nastaje problem. Imate gradivo i nastavni sadržaj koji trebate realizovati, a i mladost koja bi najradije da se šali i nešto svoje radi. Posebno je naglašena moralno-odgojna strana u predmetu Vjeronauke. Mnogi bi se požalili i ko zna kako prošli kada bi bilo koji predmet doveli u status izbornog i fakultativnog. Ja nisam imao većih problema, ali evo sada smatram svojim najznačajnijim uspjehom u pozivu ako sam uspio ostaviti barem malo traga u životima tih mladih ljudi. Možda sam se i previše vezao za svoj poziv profesora i odgajatelja, ali je tako.
Sa učenicima niste povezani samo kroz redovnu nastavu nego i kroz vannastavne aktivnosti kao što su „Kurs islama“, „Mreža mladih“ i mnoge druge. Gdje pronalazite snagu i volju za rad s mladim i da li ste nekada žalili zbog vremena koje ste utrošili u mlade?
Što se tiče mog angažmana u vannastavnim aktivnostima, nastojao sam učiniti koliko je to bilo moguće – u svakoj generaciji ponešto. Bilo je različitih angažmana, ali i uspjeha. Sjećam se da smo u ranijim generacijama organizirali odlazak u Srebrenicu i Potočare zajedno sa Mješovitom srednjom školom i drugim školama. To je zaista bio veliki poduhvat jer se radilo o velikom broju učenika i velikoj odgovornosti, ali hvala Bogu sve je prošlo bez problema. Humanitarni rad je bio čest sa našim učenicima. Često smo radili akcije sa drugim školama, sve je to trebalo iskoordinirati, a meni je zadaća, moram priznati, mojom voljom davana kao povjerenje od Uprave škole, ali i drugih institucija. Godinama sam bio aktivan i u borbi protiv različitih vidova ovisnosti, međureligijski dijalog, ekumenizam – druženje i saradnja su za mene bili i obaveza i misija. To je i moje opredjeljenje, ali i predmeti koje sam predavao: Kultura religija i Islamska vjeronauka su mi davali u obavezu da nastojim prenijeti tu spoznaju svojim učenicima. „Kurs islama“ postoji već 17 godina u našem gradu. Teme koje su obrađivali predavači i eminentni stručnjaci različitih oblasti su doprinosili da se o islamu ne razmišlja samo kao o religiji i individualnom opredjeljenju i vjerovanju, nego kao načinu razumijevanja života. Ovo je, mogu slobodno reći, moj životni stav i to sam nastojao prenijeti svojim učenicima. Koliko sam uspio, vrijeme će pokazati. (…) Mislim da je „Kurs islama“ nekada manje nekada više uspio na tom odgojno-obrazovnom planu – makar malo pozitivno i nenametljivo pomaknuti „skalu“.
Šta mislite koja je razlika između sadašnjih i prethodnih generacija?
Kada je riječ o razlici među generacijama, u našoj školi koje sam ispratio, a nije mali broj, moram priznati da je za mene vidljiva. Možda su i moje godine utjecale na to, ali mogu argumentovano utvrditi da su i ciljevi i predmet interesovanja kod učenika značajno promijenjeni. Ono što je bilo orijentacija u procesu obrazovanja prethodnih generacija danas je, moram to priznati, sasvim druga. Informatika je preuzela primat, ali i unutar određenih oblasti se dosta toga promijenilo. Svijet u kojem živimo je u stalnom kretanju i promjenama, a danas je to posebno izraženo. Svi to vidimo. Vjera i pogledi ljudi na tu ljudsku karakteristiku i pogled na svijet se također mijenjaju u svijetu globalizacije i dinamičnih promjena. Koliko god o ovome govorili, ostat ćemo nedorečeni. I sami vidimo koliko se za kratko vrijeme naši stavovi i opredjeljenja mijenjaju.
Na šta ste posebno ponosni?
Ponosan sam na svoje učenike kada vidim mnoge koji su uspjeli da izrastu u vrlo uspješne i karakterne ljude.
Koji je Vaš životni moto i, za kraj, koja je vaša poruka učenicima?
Život je neponovljiv, Božji dar, i za to treba biti zadovoljan njime, a stalo se truditi da se njegov kvalitet poboljša. Ja sam imao običaj često kazati svojim đacima da ne treba kukati kako je život gorak kao limun, treba se potruditi i od njega napraviti limunadu koja osvježava i ovo sam imao običaj reći jer sam pčelar. Svi insekti uzimaj cvjetni nektar, ali jedino pčele prave od njega ljekoviti med. Budimo u životu kao pčele!
Razgovarala sam i sa bivšim i sadašnjim učenicima i profesorima Gimnazije. Pitala samo ih po čemu će pamtiti profesora.
“Hvala Vam, profesore, što ste podijelili svoje iskustvo i mudrost sa mnom kroz ova tri razreda. Naučili ste me da budem uporna u ostvarivanju svojih ciljeva, ali da istovremeno drugim ljudima pružam ljubaznost i suosjećanje. Hvala Vam za divna predavanja na časovima Vjeronauke i na „Kursu islama“. Talentovani ste da objašnjavate stvari na različite načine kako biste pomogli učenicima da što bolje shvate. Mnogo Vam hvala za naporan rad i trud koji se uložili za nas.” (Anonimno)
“Profesora ću uvijek pamtiti po njegovoj dobro poznatoj rečenici “Samo ti, ja i čaršija“, po njegovim šalama i poučnim pričama i po tome što se uvijek trudio da ugodi nama učenicima kroz „Kurs islama“.” (Šabanović Dika)
“Njegove priče koje sam slušao na časovima i danas su ostale u mom sjećanju. Mislim da i kada bih želio da ih zaboravim, ne bih mogao jer način i trenutak u kojem bi profesor ispričao određenu priču je nezaboravan. Često se u teškim trenucima života sjetim neke priče ili čak određenih ajeta koje je profesor toliko potencirao. Tada nisam pridavao veliku važnost tome, ali sam ipak učio zbog ocjene, ali sada vidim i shvatam profesorovu namjeru.“ (Anonimno)
“O profesoru Čakaloviću i o stvarima po kojima ćemo ga pamtiti možemo pisati danima. Čovjek bez kojega svaki naš ponedjeljak i čas Vjeronauke neće biti isti, bez njegovih predavanja, smiješnih uzrečica i, naravno, one njegove legendarne “Selam svima, što vas ima” ili “Ima li dobrovoljnih davalaca znanja?”. (Lejla Breščić)
“Prof. Midhat Čakalović ili, kako ga mi interno zovemo, efendija, primjer je kako danas treba da radi jedan profesor. Svoja predavanja je temeljio na životnim lekcijama i na taj način učenike aktivno uključivao u društveni život, pripremajući ih tako za sve izazove sa kojima će se sutra susresti. Veliki broj predavanja organizovanih u školi i van nje, posjete svim dijelovima BiH, samo su dio onoga što je naš efendija radio.“ (prof. Nezira Lopo)
„Midhat efendija je jedan od onih radnika kojeg svi vole i poštuju. Čast je bilo raditi s njim. U Gimnaziji je bio prepoznatljiv po svom otvorenom stavu o svakom pitanju, bez obzira o kome ili čemu se radi. Širokog znanja, s puno iskustva, uvijek je bio spreman na savjet. Njegovi časovi iz Kursa islama, subotom, s interesantnim predavačima sigurno će nedostajati našim učenicima. U realizaciji mnogih sadržaja bio je neizostavan. Uz želju za mnogo zdravlja i uspjeha na novom odgovornom radnom mjestu, sigurni smo u nastavak uspješne saradnje.“ (direktor Samir Purišević)