Ideja za priču o legendarnom visočkom kamermanu «Mari» potekla je od vodoinstalatera koji je visoke cijene svog rada pravdao riječima:
«Nije isto da li ti svadbu snima neki priučeni kamerman ili Mara. Kod prvog dobiješ dva sata bućkuriša a kod Mare film kojeg se sjećaš za sva vremena. Za to platiš moj rad skuplje ali dobiješ kvalitet.»
Branislav Mirković- Mara je mali veliki heroj visočke mahale sa davno završenom «sarajevskom mangupskom školom». Njegova ljubav prema filmu i kameri vjerovatno potiče još iz rane mladosti jer je odrastao izmedju kina Radnik, Sutjeska i Prvi maj a tu je bila i Kinoteka.
FIS; Sloga, Trasa, Skenderija i Prva gimnazija presudno su uticala na njegovu ljubav prema muzici.
«Sarajevsku raju koja je stasavala u sedamdesetim, odgajala su kulturna i sportska dešavanja vezana za FIS. Fisovska škola je bila najjača i ta raja je i ostala u Sarajevu tokom minulog rata
Sjećam se prvog «plesnjaka» u gornjoj sali, Indeksa sa Davorinom i obaveznih najlon košulja(čuvenih diolenki) i kravata bez kojih je ulaz bio nemoguć.»- prisjeća se Mara.
Bila su to vremena čuvenih koncerata Bijelog dugmeta na kojima je današnji majstor kamere bio jedna od bitnih karika za svijetlo i ton od 1974. godine pa do početka osamdesetih. Znanje za ovaj posao sticao je uz Vahida Hamidovića, Seada Kršlaka i Zdravka Kalanovića.
«Sa Goranom se vidim i čujem povremeno, Bebeka vidjam sve rjeđe otkako se oženio, Tifa i Zoka su tu, čuo sam da je Laza Ristovski jako bolestan. Volio bi ga vidjet’ jer je to pravo dobar čovjek.»- prisjeća se «visočki zet» kako ga raja u čaršiji često prozove.
Osamdeste godine obnavljaju mu ljubav prema filmu. Strast kamere osjetio je zahvaljujući Vladimiru Divjaku zvanom Toto, a tu su bili i legendarni Pinca te Branko Tešanović. Kao vodja snimanja, radio je sa
Dušanom Sabom njegovu prvu dramu «Dani Jozefa K.», zatim su došli i prvi igrani filmovi.
Na tadašnjoj TVSA kao organizator i vodja snimanja radio je na Bajfordovom «Nedjeljnom zabavniku», te sa svim sarajevskim rediteljima.
Rad sa amaterskim pozorištem Total iz Visokog donio mu je epitet «visočkog zeta», jer je u Visokom pronašao ljubav svog života, suprugu Borjanu sa kojom ima dvije kćerkice Unu i Anju.
Branislav Mirković Mara u vrijeme agresije na BiH, od prvog dana djeluje u informativnom centru u Visokom koji je uz tadašnju TV Visoko razbijao informativnu blokadu i slao različite priloge za Sarajevo.
U ratnom periodu bilo je dosta teških trenutaka ali mu je jedan ostao posebno urezan u pamćenje.
« Iz pravca Visokog radila se deblokada Sarajeva u ljeto 1995. godine. Tada smo slali za Zenicu informacije o uspjesima ARBiH. Uspjesi su donijeli nemilosrdana granatiranja Visokog i u jednom danu poginulo je 17 ljudi. Ta informacija iako uredno poslana u Zenicu, nikad nije emitovana u Sarajevu, a ja ni dan danas neznam zašto.»- priča nam Mara uz konstataciju da ga odgovor već dugo progoni.
Nakon rata stigle su i vedrije teme. Uz Marine veze i poduzetne omladince sa tada već RTV Visoko, grad je postao prijestolnica muzičkog života jer su brojni bendovi na taj način probijali led za sarajevske nastupe. Ekskluzivni intervjui sa koncerata u Sarajeva na lokalnu TV stigli uz njegov autoritet. On je vjerovatno jedini čovjek koji snimio kompletan koncert grupe U-2 u Sarajevu. Visočani ga se sjećaju kao glavnog snimatelja u filmu visočke produkcije «Bajram». Sportske redakcije brojnih TV kuća oslanjaju se na Maru kad su u pitanju sportski izvještaji iz Visokog. Na sjednicama Općinskog vijeća Visoko zna se desiti da utišava vijećnike jer dok je neko za govornicom ostali trebaju da šute, jer tonski zapis je zakon. Na RTV Visoko kako kaže najbolje funkcioniše sa Nadjom Omerović, novinarkom koja zahvaljujući Mari često uhvati i neku ekskluzivnu sliku ili informaciju.
Mara, Mara pa Mara. Odakle li nadimak potiče. Vjerovatno od ono malo tersaluka i sarajevskog mangupluka jer kako kaže trebalo je biti frajer u to doba i imati curu u drugoj sarajevskoj mahali. Marisane sa «lokalnim pašama» bile su neizbježne.
«Raja koja je vozarila sa njim na relaciji Visoko- Sarajevo pamti ga po borbi sa kondukterima u vozu koji su ga često zaobilazili u širokom luku ne provjeravajući «mjesečnu kartu». U stvari probali su samo jednom…
To bi bile crtice iz Marinog života, koji bolju budućnost BiH vidi kroz film jer kako veli «Danis, Dino, Ademir, Ahmed, Pjer uz «Sarajevo film festival» i Miru Purivatru, vode nas krupnim koracima iz tame. Koliko mu Visoko može zahvaliti ostaje da se vidi. Ako se ne varam, Mara uskoro slavi pedesti rodjendan. Možda je to šansa.
Oslobođenje, arhiv 2002