Sunce iz djetinjstva nikad ne ugasne. Često me svojom toplinom vrati u trenutke provedene sa ocem i mamom. Predvečernja šetnja i nesigurni koraci u crvenim cipelicama koji ubrzavaju kad se ukaže dućan preko puta Tabhanske džamije.
Voljela sam vidjeti blago lice hadži Avdage Mevića. Stajao je za pultom u bijelom mantilu i ljubazno nas pozdravljao.
Oduševljeno sam posmatrala police sa raznim slatkišima, posebno me privlačile staklenke ili, kako bi stari ljudi rekli, kavonozi sa šarenim bonbonima.
Znao je to hadži Avdaga. Otvorio bi staklenku i svojom nježnom rukom darivao mi šećerlamu u srebrenom omotu, a meni su oči uvijek ostajale na crvenim omotima.
Blagi stisak ruke bio je opomena da ne smijem tražiti drugu.
Bilo je to vrijeme čestih nestašica, i tada je hadži Avdaga prema mušterijama bio susretljiv i nastojao da svima ugodi. Često smo kod njega dizali ˝fasungu˝ koju bi nam Fehim dovukao na kolicima …
Sa njim je radila i Baha Salman i oboje su nasmijani obilježili moj prvi dan u školi.
„ Gdje mi je to djevojka šetala“- pitao je blagim glasom.
„ Boga mi, moja djevojka je danas pošla u školu, upisala sam je u prvi razred“, ponosno je odgovorila mama.
Oči su mu bile pune suza. Mama i Baha su plakale. Ništa mi nije bilo jasno.
Poslije bi me samo upitao: „ Kako u školi“?
„ Imam šest petica iz sastava“, odgovorila sam sva važna.
„ Bićeš ti učiteljica“.
A onda se obratio mami: „ Velika je tvoja žrtva, nije malo svaki dan odvest’ i vratit’ djete iz škole. Očekuj nagradu od Allaha. Daj Bože da i ona tebi bude makar nekad od pomoći.“
Klimnula bi glavom i tiho rekla: „ Amin“.
U mojim očima hadži Avdaga je bio oličenje smirenosti i dobrote. Podsjećao me na oca i možda mi je zato bio drag na poseban način. Bio je brižan suprug i otac. Prva žena, koja je umrla vrlo mlada, bila je Muniba Smajlović, sestra Avde Smajlovića. Rodila mu je kćerku Fatu.
Poslije izvjesnog vremena hadži Avdaga se ženi Advijom Iširlija. Izrodili su četvoro djece: sina Salku, kćerke Sediku, Hibu i Medihu.
Hadži Avdaga Mević, sin Mustafe i Fate, rođen je 1915 godine, a na ahiret je preselio 29.oktobra 1983.godine.
Nema više ni dućana.
Visoko je uveliko promijenilo svoj izgled, ali duša starih Visočana, trgovaca i zanatlija, još uvijek živi…
Živi i naš hadži Avdaga.
U sjećanjima.
Sadžida Dedić