Kahnider Suljaga

Birvaktile nije bilo viceva kao u današnji vakat, niti se lajalo, biva psovalo, tek kad dođoše partizani u šeher poče narod plaho psovati i sve masnije i masnije, a u mene bi mati reci:

– Neću da čujem „je i be“ u kući, otiće mi sav berićet iz nje. Tobe jarabi, `sovat’ božiji nimet, a nadat’ se dobru. Ne mere nikako!

Onda bi nana nastavila i, po ko zna koji put, ispričala priču o kerovima što laju na mjesec i zvijezde kad nemaju ni na šta drugo.

U onaj vakat narod bio plaho veseo iako se živjelo teško i nije mu trebalo puno da se nasmije od srca, pa i da zapjeva od srca, a ne kao u današnji vakat, sve nešto nazor. Što ono reče Hazim, kad je umro nekakav sa televizije, nije ni čudo što je umro kad se svemu smijao, biva nazor se smijao i slutio nesreći.

Umjesto viceva, narod je prepričavao dogodovštine pa bi i nadodaj samo da bude što smješnije, a bogami i masnije.

Tako se u nas prepričavalo kad su Suljaga i Suljaginica hotjeli leći zajedno, biva naumpalo him, a nisu znali kako da se izvuku, jer su prije bile pune kuće pa se dogovoriše da ode prvi Suljo leći u sobu i kad kahne da to bude znak da Suljaginica dojde za njim. Prođe i taj vakat, a nikom se ne spava, nastavili se ukućani pričat’ i smijat’, a Suljaginica nikad dočekati da Suljo kahne. Kad joj je više dokundisalo prodera se iz sveg glasa pred svima:

– Kahnider više, Suljaga!

Tako se i Suljaga probudi na svoju sramotu, a ova se dogodovština poče prepričavati po sijelima i kahvanama kao kakav mastan vic i to samo kad djeca pozaspu.

Može biti se ovo ne bi više nikad ispričalo da sva djeca spavaju kad zatvore oči, ko će ga znati!?