KAKO SE ČUVA VLAST: Zapošljavaju 80 hiljada radnika, a duguju 8 milijardi KM

Najnoviji izvještaj State departmenta potvrdio je ono što većina građana ove zemlje zna – BiH je ogrezla u korupciji, ima haotične zakone, preglomaznu administraciju, slab pravosudni sistem, netransparentne poslovne procedure…

Sve je to, navode, razlog što nas većina pravih investitora zaobilazi u širokom luku.

Kao najveće opterećenje za domaću privredu vide preduzeća u većinskom državnom vlasništvu, za koja ocjenjuju da su pod kontrolom političkih partija, što podstiče korupciju i neefikasno upravljanje kompanijama.

U izvještaju se između ostalog navodi i da “uz izuzetak telekom operatera, energetskih poduzeća i namjenske industrije, većina ostalih javnih poduzeća su bankrotirala ili su na ivici bankrota, i predstavljaju značajan teret za vlasti”.

O kolikim dugovanjima državnih firmi je riječ, bavila se jedna druga analiza, urađena po prvi put u BiH na ovu temu. Uradio ju je MMF i prema njoj BiH ima 548 državnih preduzeća sa 80 000 zaposlenih, a njihov dug prema državi iznosi čak 8,1 milijardu maraka. Ovaj ogromni dug nije bio prepreka da prosječna plata u državnim preduzećima bude veća u odnosu na većinu zemalja regiona, ali i za oko 40 posto nego u privatnom sektoru u zemlji.

Od kada je izvještaj urađen jedno od ovih 548 preduzeća  je propalo – mostarski Aluminij, jedan u nizu industrijskih giganata koji je godinama pljačkan i uništavan. Međutim, Aluminij nije ni prvi ni posljednji, među javnim kompanijama mnogo je onih koje čeka ista sudbina.

Nažalost, na alarmantnu situaciju u javnom sektoru i dugove u milijardama maraka, nema ko da reaguje, jer su vodeći ljudi ovaj resor podredili svojim ličnim interesima i koriste ga za kupovinu socijalnog mira, promociju nekog političkog projekta ili namirivanje privatnih firmi.

Na kraju, ono što je takođe ključno i što ne možemo zanemariti jeste da su snage koje žele istinsku promjenu pristupa i unapređenje  društva gotovo potpuno nevidljive i nedovoljne u BiH.

A vrijeme ističe.

U momentu od koga nas ne dijeli puno – da nam najveći broj stanovnika iseli u razvijene zapadnoevropske države – ovi procesi više neće biti ni važni.