U socijalizmu su povlastice svakog zaposlenog bile da dobiju posebne popuste za putovanje i smještaj na moru…
Iz serije tekstova koje objavljuje Express.hr može se vidjeti kako se ljetovalo u bivšoj Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata. Tada je bilo nezamislivo da se krše pravila u ljetovalištima, da u istoj sobi borave muškarci i žene, da se u domove vraća sa igranki kasno. Za takve postupke gosti bi odmah bili izbačeni. Zapravo, radnici su se tada morali tjerati da odmaraju.
Naime, odmah poslije Drugog svjetskog rata Jugoslavija je, u julu 1946. godine, donijela Uredbu o plaćenom godišnjem odmoru i počela razvijati sistem socijalnog turizma. Godinu dana kasnije savezna Vlada je donijela i naredbu o povlasticama za članove sindikata na godišnjem odmoru – famozni ‘K-15’ i “regres” za godišnji odmor- piše Express.hr
U socijalizmu su upravo to bile povlastice svakog zaposlenog – da dobiju posebne popuste za putovanje i smještaj na moru, i da za ljetovanje od poslodavca još dobiju i džeparac.Službeni zapisi iz tog vremena kazuju da su se tada radnici morali tjerati da odmaraju i odlaze na godišnji odmor.
Ali u to vrijeme malo njih je znalo šta to znači ljetovati i kako se odmarati. Radnici su tada bili još čvrsto vezani za obitelji na selu, pa su svaki slobodni trenutak tamo i provodili obavljajući radove na zemlji. Oni koji su pak i mogli otići na odmor, nisu znali šta ih tamo čeka,
Stoga je država preuzela na sebe i obavezu da radništvo i udarnike milom ili silom natjera na trošenje novaca i besposličarenje. Danas je to sasvim nezamislivo.
Kada bi ih i uspjeli natjerati da odu na odmor, radnici nisu imali pojma kako se treba u odmaralištima ponašati.
U Hrvatskoj je 1949. godine bilo 79 domova odmora s ukupno oko 6.000 kreveta i to uglavnom na jadranskoj obali. Svako odmaralište moralo je imati odjel za spavanje, zatim, prehranu i društvene aktivnosti. U odjelima za spavanje svaka soba je, u idealnom slučaju, morala imati svoj sanitarni čvor. Društvene prostorije morale su imati čitaonice s bogatom bibliotekom, dvorane za šah u koje stane veliki broj igrača i promatrača, pa dvorane za bilijar, stoni tenis i lake društvene igre poput domina.
Domovi odmorališta bili su namijenjeni najboljim i najzaslužnijim radnicima od kojih se nije očekivalo da će na odmoru stvarati probleme i kršiti kućni red. Međutim, kako su oni ponekad odbijali uputnice, do odmarališta su mogli stići i manje zaslužni radnici, kao i oni lošijega ponašanja. Oni koji bi prekršili kućni red, bili bi izbačeni.
Nestašna je bila i Marija, službenica iz Zagreba, koja je bila upućena na godišnji odmor u Ulcinj gdje je trebala biti od 12. do 24. jula 1949., ali je boravak prekinula 23. jula. Naime, za vrijeme trajanja godišnjeg odmora Marija se družila sa Suzanom, s kojom je i dijelila sobu, te sa Stjepanom i Muharemom.
Njihovo druženje nije se kosilo s kućnim redom sve dok se nisu počeli sastajati u jednoj od njihovih soba za vrijeme izvođenja večernjeg programa. To je primijetila “dežurna sprata” koja je bila zadužena za red na svome spratu.
Navečer 23. jula, prilikom kontrole članova uprave, Marija je zatečena u Stjepanovoj sobi, koja je bila zamračena, a njih dvoje su bili u krevetu. Stjepan je otvorio vrata sobe pravdajući se da razgovaraju i da su svjetlo ugasili zbog uštede energije. Međutim, kontrola je zaključila: “da je prekršila kućni red tim što je kasno u noći sjedila, odnosno ležala na krevetu zasebne sobe druga, dok je soba bila zamračena”. Nakon toga Marija, Stjepan, Suzana i Muharem otpušteni su iz doma.
Naime, 1950. godine iz doma su bili izbačeni radnici Đuro i Katica. Đuro je prekršio kućni red jer je 28. marta navečer iz svoje sobe prešao u Katičinu sobu, a potom su “zaključali vrata, ugasili svjetlo i tako ostali sve do dolaska kulturno prosvjetnog referenta i dežurne sprata, koji su ih uhvatili zaključane u sobi”.
Nisu samo gosti bili nestašni, već su odmarališta ponekad morali napustiti ili za svoje postupke odgovarati i njihovi zaposlenici.