Jutarnju tišinu prekidali su užurbani koraci radnika. Miris kože i vrućih samunčića utkali su se sa žuborom Fojnice u sjećanja.
Zvono. Kapija se uskoro zatvara.
Na hiljade duša othranila je i na selamet izvela u narodu poznata Kožara. Radilo se u tri smjene.
Godinama.
S prvim danima jeseni užurbano se pripremala kolekcija za jesenji Sajam mode u Beogradu. Modni kreatori Aleksandar Joksimović i Milorad Ignjić sa kolekcijama rađenim u koži u našim tvornicama, stekli su slavu u svijetu evropske mode.
Simonida, Jerina, Ana Karenjina, Emina, Teorema, Mozaik nazivi su tek nekolicine kolekcija koje su sve ljubitelje mode ostavljale bez daha. Pristizale su nagrade iz Pariza, Londona, Lajpciga, Beograda, Novog Sada, Zagreba.
Bila je to umjetnost.
Modni stručnjaci su to prepoznali. U svijetu evropske mode bili su prvi. Osvajali su i svjetsko tržište.
Vrijeme je čudo, a ljudi još čudniji.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do prekida saradnje sa dvojicom velikih umjetnika.
U svijet mode zakoračio je Visočanin Slobodan Samardžić, akademski slikar i dizajner. Bio je to jedini modni kreator u to vrijeme koji nije znao da šije. Za tu profesiju to je malo apsurdno, ali dobro utabanom stazom dotadašnjeg uspjeha korača samouvjereno i uspješno. U jednoj kolekciji partner mu je bio modni kreator Džemil Sarajlić , koji je svoje obrazovanje stekao u Njemačkoj.
Za razliku od prijašnjih kolekcija ove je, osim državnika i direktora drugih firmi, mogla da vidi i visočka publika.
Modele KTK su nosili Josip Broz Tito, njegova supruga Jovanka, Huan Antonio Samaran, tada mega zvijezda Zdravko Čolić, Alma Ekmečić, Ismeta Dervoz i mnogi drugi!
Uspješno su se predstavili i na Olimpijskim igrama u Sarajevu, kada su pored modela na zatvaranju Olimpijade, u Olimpijskom selu održali i modnu reviju.
Agresijom na Bosnu i Hercegovinu, utihnulo je zvono, a oglasile su se sirene za opštu opasnost.
Jedan dio proizvodnih pogona angažovan je za proizvodnju obuće za potrebe oružanih snaga Armije BiH.
Modna dizajnerica Emina Hasagić je svojim modelima predstavljenim pred publikom u regionu uspješno pokušavala nastaviti prekinutu nit tradicije, ali izostalo je razumijevanje rukovodilaca i finansijska pomoć države koja, umjesto da sagleda svoje potencijale i oživi privredu da diše punim plućima i tako državu ojača, svojom pasivnošću otvara vrata mnogim stranim preduzećima koja u nama vidi samo dobar izvor jeftine radne snage.
Žalosno je što tu završava jedna lijepa priča o našem gradu koja je obišla svijet po kojoj je postao poznat.
Još žalosnije će biti ako prestanemo o tome pričati mladim generacijama.
Visoko je grad tradicije, kožarskog esnafa i trgovine, vrijednih i dobrih ljudi.
Ne možemo vratiti vrijeme.
Možemo i moramo dati šansu mladim i kreativnim ljudima, koji su u svakom trenutku spremni odazvati se izazovu.
Vrijeme je za pametne, a ne podobne.
Bolji život je moguć.
U Visokom.
U znak sjećanja na Sadžidu Dedić (arhiv oktobar 2018.)