Nekad se znalo šta je zabavna a šta narodna muzika. Narodna je bila ono što ti starci vole, uz izuzetke kad ih pomalo zabrinut čuješ da pjevušeći Dragana Stojnića, Kemu, Čolu i dr. nepozvani prelaze sa ove strane granice (ustvari, upravo zbog tog njihovog povremenog upada na našu teritoriju ja bih gorepomenuto prije svrstao u neku slobodnu pograničnu zonu). Ali i dalje je bilo van pameti da se navuku čak i na lake note Dugmeta, Valjka, Čorbe, pa i “light” Bajage. Treba li onda uopšte da pominjem Indekse, Atomce, EKV, ili čitav onaj univerzum strane Pop-Rock produkcije tog vremena. Ne, naše starce je furala provjerena Silvana Armenulić, Nada Mamula, Zehra Deović, Zaim Imamović, Himzo Polovina… A nisu im bile mrske ni tadašnje mlade nade: Hanka, Toma, Merima, Miroslav…
Aha, to je znači imao biti svijet muzike dostojan prezira svakog tinejdžera. Ako ni zbog čeg’ drugog, ono zato što ti starci to slušaju. I maltretiraju te povazdan sa nekim nerazumljivim romantičnim, elegičnim stihovima kad bi se išlo na kakvo more ili kod babe na selo. O babi i njenom radiju lampašu da ne pričam. Taj Čajavec je valjda bio dresiran, k’o dobri đogati što sviklo kući vraćaju pijanog gazdu iz kafane, da se automatski prešalta na frekvencije sevdaha i narodne, ma koliko puta ti lovio neki tamo Radio Luksemburg dok baba ne gleda.
Budući da sam još kao klinac od svojih starijih rodica naslijedio lijepu kolekciju LP-a Bitlsa, Stonsa, Hendriksa, Kleptona, Abbe (uh, dugo sam bio zaljubljen u onu plavu Agnetu, mada me je buraz namjerno nervirao sa njegovim pretenzijama prema istoj… a budući da je stariji pet godina imao je realno i bolje šanse), već sam svoju dušu poprilično ispunio ovim novim svjetskim muzičkim trendovima. I svakodnevno bih ispred ogledala uvježbavao komplikovane scenske pokrete Džimija Pejdža, Rodžera Blekmura ili Dejvida Gilmura, za onaj dan kad svjetska Rock scena širom otvori svoja pozlaćena vrata za OVU sjajnu električno-gitarsku zvijezdu. Bio je to zaista mukotrpan višegodišnji trening uz redovne svakodnevne visinske pripreme, na trećem spratu stana u Donjim Rosuljama. Priznajem da bih ponekad, tu i tamo, tešku gitaru oko vrata zamijenio teniskim reketom, što zbog težine i nezgrapnosti „Nakladine“ akustare za moje godine mlade, što zbog Gibson efekta koji je Aeroplanov reket nešto vjernije vizuelno dočaravao. Ali da se radilo, radilo se. Letili su prsti po onom reketu, ma nije bilo tog rifa i te solaže koju nisam mogao skinuti. U originalu!
I tako ti ja u svojim ranim tinejdž godinama, nesumnjivo buduća gitarska zvijezda svjetskog Rock’n’Rolla, jednog predvečerja zavrludam negdje gore po Hadžijinoj Vodi, baš tamo negdje oko legendarnog „Klasa“. U ljetnim večerima tu atmosferu su imali samo Visoko i možda, ali samo možda, ona Tolkinova rajska naseobina Hobbiton. I čujem odnekud dopiru milozvuci harmonike, prepoznajem klasik sevdaha „Ah meraka, u večeri rane…“. Ne bi tu bilo bog zna šta neobično za ono vrijeme i geografske koordinate da družba akšamlija nije imala između devet i trinaest godina, maksimalno. A među njima glavni akšamlija jedan dobro znani plavokosi klinac koga sam tu i tamo ranije već sretao oko Novih godina na podjelama paketića u Domu zdravlja, gdje su nam mame zajedno radile. Pogađate pretpostavljam o kom klincu se radi.
Ne znam baš sad šta me je sve privuklo toj neobičnoj sceni, ali činilo mi se prilično apsurdno… i neodoljivo. Da li ta nadrealna predstava u kojoj moji vršnjaci onako slobodno i odveć iskusno pjevaju pjesme svojih roditelja? Pazi, strašno! Ili možda ona rajska harmonija koju je ovaj neobični „žutac“ kreirao na instrumentu sličnog imena, svirajući narodnjake? Vidi, užas! Ili pak sama činjenica odigravanja ovog uličnog performansa u gradu Visokom? Mislim, nedopustivo! Dobro, prilično sam siguran da su me pomalo privukle i one djevojčice koje su se sjatile na njegovu muziku, kao kakvi večernji leptiri na one ulične svjetiljke, što su u mom rokerskom repertoaru već neko vrijeme „bacale svetlost u krug“.
Elem, bez mnogo razmišljanja priđoh toj družbi vajnih akšamlija, a njihov krug se nekako prirodno otvori za pridošlicu, kao da je tu oduvijek bilo rezervisano jedno mjesto i za mene. Tek mnogo kasnije ću po prvi put posumnjati da se tu u stvari radilo o jednom malom zavjereničkom krugu, s podlim tajnim planom vezanim za opstrukciju moje nebesko-rokerske karijere. A na njegovom čelu mastermind zavjere, zli narodnjački čarobnjak-junior, mali- veliki majstor harmonike, rani intravenozni sevdah-ovisnik, moj skeledžija koji će me preveslati preko narodnjačkog Styx-a – Mahir Duraković, Žuti.
To blagorodno ljetno akšamlučenje će se ubrzo i ispostaviti kao potpuno kobno u mom životu. Pomjerilo je moje koordinate taman toliko da potpuno promašim svoju nesumnjivo sjajnu karijeru rok gitariste teniskog reketa (Aeroplan marke), svjetskog kalibra. Ne znam u kom trenutku tačno me je Mahirov sevdah dezorijentis’o ali znam da su baš od te večeri oni moji jasni rokerski horizonti bili nekako mnogo manje sigurni i vidljivi. Pjesme koje je te noći Mahir prilično vješto foršpilao za svoje sitne godine čuo sam mnogo puta do tada, doduše nevoljno i da budem iskren, nije baš da mi se nije sviđalo kako su ih moji starci pjevali i svirali sa svojom rajom na sijelima ili kakvim porodičnim okupljanjima. Bilo je tu oduvijek nečeg mnogo lijepog što je posredno jednom klincu nagovještavalo možda neko interesantno starenje. Ali u tim godinama, to je muzika mojih staraca i tačka. Ipak, ovo sa Žutim je bila neka potpuno druga dimenzija. Puna šokantnih otkrića. Prvo, te noći je uz sevdah dušu otvarao moj vršnjak (godinu stariji… mislim, ono samo da se zna red, kad dođe). Drugi šok je bio to što je na ovu muziku uspio da nakupi nemali broj „treba“ iz komšiluka, što bi svakom našem kasnijem sijelu dodavalo onu neophodnu dozu pozitivne napetosti, a ovom žutom satiru sa greškom (harmonikom umjesto frule) svakako nanosilo prijeko potrebnu inspiraciju, lopatom. Međutim, možda i najšokantnije za mene, u ovom neobičnom aranžmanu sve je zvučalo nekako… hm…
Ne mogu da nađem prave riječi. Jer to nije samo zvučalo niti je samo izgledalo… Riječi je tu bilo više o nekom osjećanju, nekoj unutrašnjoj vibraciji koja te samo ponese. K’o onaj brzak na Mlinovima pa nema nikakve svrhe da se otimaš. „Ako se opireš još bi mog’o i da se udaviš…“, k’o da još čujem riječi iskusnijih plivača iz Sejine Luke. A uostalom i što bi se opir’o, nekako ti je baš potaman na toj „struji“.
Odjednom su iz nekog zamandaljenog šteka moje glave počeli da naviru stihovi za koje nisam ni znao da su tu ikad špajzovani. Godinama nakupljane riznice sevdaha i narodnjaka potekle su iz mene potpuno van moje kontrole, a ja te večeri nisam uopšte mario za gnjev bogova Rock’n’Rolla i strašnu kaznu koju će mi bez sumnje odrapit’ zbog ove bezočne izdaje. A treb’o sam.
Istina, svirali su se još po morskim žalovima i visočkim dernecima zabavnjaci, razigrala bi i moja gitara tu i tamo poneko žensko srce. I to uz pomoć dobrog starog Rocka, jašta. Naravno, ako ste u stanju da povjerujete da je Plavi Orkestar „dobri stari Rock“. Ali kako bilo, od onog kobnog akšama na ovamo nekako se uvijek znalo da će se dernek podići na nivo transa tek kad Makas (inače, ovaj nadimak koji mu je dao Dešo Krezo, po uzoru na ondašnje narodnjačke megainstrumentaliste Kemiša, Ferusa i dr.) trzne svoju crvenu harmoniku, do tada dobro uštekanu ispod kreveta, čisto da se ne pokarabasi onaj dokazano dobar recept svakog derneka: Prvo Ćisa i ja malo opustimo puterice svojim tralalala zabavnjacima, a onda nas Makas sve zajedno razvali nepreglednim repertoarom narodnjaka. I jednom rijetkom dušom, koja ne folira. Tu se krila njegova tajna. Kao što je svim muzikofilima i filmofilima poznato (još od filma „Crossroads“) da ne možeš razumjeti bluz ako te život prethodno nije opremio kakvom teškom mukom i belajem, isto tako i za sevdah je potrebno izvjesno životno habanje. Mislim, možeš ti ono sevdah k’o fol da interpretiraš, kao npr. onaj unuk legendarnog Zaima Imamovića, svaka njemu čast. Ali to, ako se ja šta pitam, nije vidjelo sevdaha. Nema tu kilometraže, po adekvatnim cestama. Ali ako ga sviraš kao unuk legendarnog dede Kasima Sakića, e to je već nešto sasvim drugo.
Sad kad razmislim Makas je još one davne večeri imao sve što je trebalo. I neke muke poteške za njegove mlade godine, ali i dušu toliko veliku da u njoj ostane još sasvim dovoljno prostora za sreću i optimizam bez kog, takođe, čini mi se nema zdravog dobrog sevdaha. I za sve mu drage ljude. Imao je naravno i rijedak talenat za tu malu ljutu harmoniku. Ali možda i najvažnije, imao je nekad u životu dedu Kasima (nek’ se ne uvrijede ovde mama Džana i tata Sejo) koji mu je puno značio i koji je, koliko sam ja shvatio, bio otjelotvorenje pravog sevdaha, daleko od svih estradnih foliranja i prenemaganja.
Možda bi neko sad ovde mogao da pomisli da sam subjektivan, da pretjerujem ili da nisam baš dovoljno kompetentan. Ali ja znam da jesam. Uostalom, ne znam nikog kompetentnijeg od mene da mi kaže šta je MENI dobar sevdah. Meni je Makas etalon za sevdah. Ali ne bilo koji Makas, svakako ne onaj što je postao popularni klavijaturista i zabavljač širokih narodnih masa. Mislim na onog Makasa koji bi u dobro dobrom društvu svirao za svoju dušu. Nije mi se nikad dopalo to što je, da mu to ovako otvoreno prebacim, iz funkcionalnih ili bilo kojih drugih razloga, harmoniku zamijenio klavijaturama. Ja mu nikad nisam povjerovao u klavijaturu, pa bila ona Yamahina ili Rolandova. Ali zato kad bi mi harmonikom (kojom god) zasvirao „Ima jedna krčma u planini“, ja bih se istog trenutka smio zakleti da je Makas u toj krčmi proveo bar pola života, sa sve kći starog krčmara. U njegovoj šesnaestoj godini. Emina, i ja bih se zabrin’o na tvom mjestu.
Nas dvojica smo se rijetko od tada razdvajali i koje god epizode iz tog perioda da se prisjetim, teško da bi moglo da se dogodi da u njoj nema Makasa. Nebrojeni derneci po nečijim kućama, stanovima, po kafićima. Pa onda osnivanje prvih bendova, njegovog šminkerskog „Melly“ i mog nešto čvršćeg „Teška vremena“ i onaj pozitivni rivalitet koji je vladao među članovima na zajedničkim svirkama (poseban je bio rivalitet naših bubnjara, Galijatka i Ace Alačkova). Naravno, i nezaobilazno utrkivanje kod svake nove generacije puterica, ono kad bi s proljeća premijerno prošetale korzom. Pa naše prve zajedničke tezge u „Carici“ i „Rubinu“. Ili ona urnebesna zimovanja na legendarnom Zabrezju kod Vareša, što su i svitala i smrkavala sa njegovom harmonikom, kad bi se cijela čaršija male raje preselila na nedelju dana da se pusti sa lanca, kako to samo tinejdžeri znaju. Ili ona ljetna sijela po Planinarskom kad se malo „dopingovan“ hrabro skače u Fojnicu sa do tada nezamislivih visina. Ili onih urnebesnih oproštajnih derneka pred odlaske u vojsku. Ili… Ne smijem dalje, zbog potencijalno negativnog uticaja na današnju omladinu.
Ovom nabrajanju kraja nema, a i ne moraju baš svi da znaju za sve meni posebne epizode sa Žutacem. Ono što treba da znaju jeste to da se ja zbog Makasa navukoh na sevdah za cijeli život i evo već koju godinu unazad ne gajim više ama baš nikakvu nadu da ću jednog dana izaći na pravi put, da ću opet biti normalan roker. Ubio je taj čovjek svaku moju šansu da ću se i ja jednog dana lijepo drogirati k’o svaki neshvaćeni muzičar-umjetnik te da ću probati bilo šta jače od one naše domaće rakije. A i to nešto na male. Jeste, istina je da se međuvremenu sve pokarabasilo na našoj estradi pa su sada rokeri gori narodnjaci od narodnjaka, gdje Keba obrađuje „Paint in black“ od Stonsa, Seka iskusno fura neki disco-hous, Indira francuski pop, šta li!? Već neko vrijeme se ne zna ko tu pije, a ko plaća. Samo se, izgleda, svi zajedno drogiraju. I tetoviraju. Turbo. A pravih narodnjaka i sevdalinke sve manje.
S druge strane i ja vremenom shvatih da nije baš sve u slavi Rock’n’Rolla i da mnogo više ima u onom Makasovom akšamluku. Svaka muzika je lijepa i svuda se sunce rađa… ali ja, eto, od kako upoznah Makasa pa do danas dan vibriram samo u sevdahu. K’o i one kobne večeri kad me taj lažni klavijaturista i istinski harmonikaš, moj satir, taj žuti šejtan, drug za prije i poslije dženeta… prevede žednog preko mitske vode. U narodnjake i sevdalije. Jedan je Makas, meni jedini.
Ps.
Kada smo se krajem 91. vratili iz vojske bilo je to neko novo vrijeme, osjećala se neka loša energija u vazduhu, neki zlodusi su okružili naše nevine dane a moj Hobbiton je iz dana u dan bivao sve manje idiličan. Odlučih da aktiviram svoj rezervni plan i da se posvetim karijeri fudbalera (rezervna varijanta koju sam paralelno počeo razvijati kad sam posumnjao da će od Rock’n’Rolla išta ostati. A i to nekako u potaji, poučen prethodnim iskustvom, da Makas ne sazna). Spakovah kofere jednog tmurnog jutra i teška srca se zaputih u bezbrižnu zemlju Švajcarsku da kao fol postanem fudbaler. Sve što je trebalo da uradim jeste da tamo ostanem par mjeseci da bih dobio boravišne ausvajse, zaigrao u nekom lijevom klubu te konačno jednog dana i blebno svoju prvu mečku, jal bembaru. Nasmješila se eto meni bila ponovo blistava karijera, pa sad dal’ Football, dal’ Rock’n’Roll… na isto mu ga to dođe. Guta para- koka povazdan, jedan lagodan život kako god okreneš.
Ali bližila se Nova godina, devedesetdruga i meni đavo ne dade mira. Nazovem Makasa da čujem gdje će se dogoditi uvijek perspektivni dernek. Ima šta i da čujem, sprema se antologijsko sijelo na Sejinoj vikendici u Prijekom. Svi dolaze. Kontam: S jedne strane stoji idilična nogometna Švica, podaleka od rata i gluposti, stoji moj nesuđeni BMW, stoji lova do krova, stoji vjerovatno negdje i onih koka povazdan… A s druge stoji, u stvari obično sjedi, moj Makas sa crvenom harmonikom u rukama i onim njegovim „negdje u daljine“ pogledom.
Nisam se mislio ni trenutka, spakovao sam se čini mi se u sekundi. Nek’ bude šta mora biti. Zavisnik je oduvijek bio opasan izbor.
Bio je to antologijski dernek, k’o da prije toga i poslije toga više derneka bilo nije. Što se mene tiče i nije. I sad kad sa ove daljine još jednom hladne glave razmislim, bez ikakve dileme je to bio izbor vrijedan ove naše svakodnevne institucionalne robije, od 7 do 15h, moj omiljeni zdravstveni radniče s diplomom pravnika. A i nešto kontam, ma biće još vremena i drugjeh života za Football-a & Rock’n’Roll-a.
Dragan Čulum Gage
ViPromo arhiv 2013.