Dolazak proljeća u visočke krajeve pored buđenja prirode i životnih vrela u ljudima, probudi i sjećanja na neke stare, pomalo zaboravljene običaje.
Nekako s’ proljeća u martu i aprilu, Visoko je bilo ispunjeno zvukovima vrbovih truba koje su pozdravljale momke i djevojke na korzu koje se sa Jalije prenosilo do Kraljevačke džamije, a onda prema Kadinici i dalje uz ulicu Rašidovića sve do vrela Kraljevac, odakle je žuborio potok i spuštao se niz Ljetovik kao vladari Bosne iz ljetnikovca „Visoki“ na vrhu današnje piramide Sunca.
Truba se obično pravila od vrbove kore a za pisak se obično koristilo drvo lijeske. Prije svega sama vrba je morala biti mlada jer ako bi bila samo malo starija bilo je skoro nemoguće navrnuti trubu jer bi pucala.
Bilo je to vrijeme kada su Hafet i Ilijas imali slatke filijale negdje na lokalitetu današnjih Aždahića kuća. Mnogo se više šetalo, teferičilo igralo i pjevalo uz harmonike i gitare. Kraljevački potok i livade prepune deka za odmor uz kafu nakon branja mlade žare ili čimburijada.
Medena vremena vrbopuca i vrba koje su pupoljcima slale znakove da behar krene bez straha od mraza. Danas se do vrela Kraljevac dolazi Novobrdskom ulicom pa preko Poljeve glavice. Zarasle su staze naše, a ostale samo flaše(plastika u šiblju). Tragovi vodenice pri vrhu vrela su ostali, kao i ova priča kao podsjetnik na dobra stara vremena.