“Riječi da opišem osjećaj koji kola mojim tijelom, nemam. I nisam neki pisac.
Znam samo da Srebrenicu volim, ne znam jel’ to zbog ljudi koji su tamo, ne znam jel’ to zbog odlazaka, ne znam jel’ to zbog priča koje sam čula, ne znam jel’ to što sam ispraćala tabute iz svog Visokog, ne znam jel’ to zbog terena, zbog naših majki, ali znam da me Srebrenica pratila, i kad nisam znala da je bila u meni, ona je rasla u mom srcu. Teško je objasniti zašto, ali onaj ko nije proveo Bajram sa majkama to ne može ni znati, onaj ko nije prenoćio sa njima još manje to može znati, a nemoli tek oni koji nisu bili u njoj.
Ovu veliku Nagradu shvatam kao poruku Uzvišenog da nastavim, širim istinu o Srebrenici, potičem mlade kolege da budu odvažni raditi i na ovim temama, da godine nisu važne da biste nešto postigli, da je u svemu najvažniji nijet i uvjerenje da činite nešto dobro.
Moj nijjet na samom početku nije bio da radim priču za Nagradu, nego da ispričam priču o čovjeku koji je ostavio veliki dojam na mene, koga majke zovu sine i koga voli cijela Srebrenica i Podrinje. Njegova priča meni je bila poticaj za mnogo toga, svaki susret sa njim bio je nova snaga, željela sam da to i drugi čuju. I eto od tog nijjeta dođe i ideja da pošaljem rad, posljednji dan i opet s nijjetom da ga još ljudi čuje, a na kraju priznanje koje ću kad god pogledam shvatiti šta je moj novinarski put.
Na kraju nije ovo samo moj uspjeh, ovo je uspjeh Damira, urednice Emire, mog Radija, Zajednice i onda tek moj, jer zbog svega nabrojanog sam imala priliku da radim na ovom.
Veliko hvala Udruženju “Biti novinar”, hvala članovima žirija i onima koji su podržali i podržavaju realizaciju ove nagrade”