Obično biva tako da se meni, po završenom poslu, veoma žuri kući, i radije u kuću uđem gladan nego da u putu zastajem zbog trbuha i zalogaja za kojim on žudi. E, života mi moga, onog što je prošo i ovog što ga je malo preostalo – sa Krajinom tako ne ide. Moglo bi se zastajati, uz Unu, na svakih sto metara, i na svakom metru – mrijeti od ljepote. – Otkinu mi se, kod domaćina, za stolom uz Unu, te rekoh: “Ljudi dragi, pa ovdje čovjek ne može biti ateista !”
Nije dopustivo proći kroz Travnik a ne posjetiti (sad se kaže: zijaretiti) turbe pjesnika Ilhamije (da, to je onaj što je pisao protiv vlasti, pa ga vlast lijepo zadavila)…Moji su saputnici primijetili da sam se, dok smo prilazili turbetu, našao u čudu, u nekakvoj plačnoj ekstazi…Šta ti je, o čemu se radi ? – A ja prepoznao da je to sokak u kojem je godinama živjela sestra moje dajdžince Saime, tetka-Džida, vrsna šnajderica, od loze Arnautovića…
Vrti mi se u glavi, ne mogu da shvatim: Džidina kuća, u kojoj sam stotinu puta krao suhe kruške ispod mindera, nalazi se baš preko puta Ilhamijinog turbeta…a ja to turbe ne pamtim, moje sjećanje do toga ne doseže…Ako vam kažu da sam starački preplakao trenutke boravljenja u Ilhamijinom vječnom domu, uz njegov tabut, neće puno slagati. Znam da nisam bio sav svoj. – Pišem ovo u ponedjeljak ujutru, 27.6.2022. – a još se nisam sav sabrao, još ne mogu kazati da sam baš – “sav svoj”.
Abdulah Sidran