Prasak emocija izazvanih hiljadama pitanja i nijednim pravim odgovorom natjera vrlog slikara, umjetnika lahke ruke, da ovjekovječi nedefinisani košmar mladolikim portretom na građevini zagrljenom putevima koji vode negdje, nekom davno utvrđenom cilju.
Namjerno zaboravljeni portret živi životom što ga izrodi emocionalni prasak vrlog slikara. Prolaznici ga prisvajaju – niko ga ne otuđuje. Uspore hod, traže odgovor, te ubjedljivo poraženi nastave putem koji vodi negdje, možda već, vidno pokolebani.
Šteta. Nisam čeljade lahke ruke, a tako bih nadahnuto neke nove portrete, nedostižne pejzaže i poneku šalu razlio po visočkim sokacima i ostavio nekom klincu kao izazov za članak pod naslovom Namjerno zaboravljeni trenuci.