Mi moramo čuvati vlastite junake. Ne smijemo ih zaboraviti. Dok drugi svoje izmišljaju (Marko Kraljević) ili ih prave od dokazanih zločinaca sa nedokazanom hrabrošću (Draža Mihajlović, Ratko Mladić, Radovan Karadžić…), mi svoje istinske heroje prepuštamo zaboravu.
Ako nastavimo tako, obit će nam se o glavu kao i mnogo puta do sada.
Pa gdje su te institucije, intelektualci, pjesnici, pisci i ostali umjetnici da napišu, opjevaju, izrežiraju i ovjekovječe naše junake, dokazne heroje. Da generacije koje dolaze uče, pročitaju ili bar čuju o njima.
Provjerite kod svoje djece znanje o njima, iznenadit ćete se koliko ne znaju, čak ni o junacima proteklog rata.
Onako usput, dok doručkujete, pitajte svoju djecu tek toliko da provjerite znaju li ko su Izet Nanić, Atif Dudaković, Naser Orić, Dragan Vikić, Midhat Hujdur, Safet Zajko…
Kad kažem djeca, ne mislim na one najmlađe. Deset, dvanaest, trinaest godina, nego i starije, osamnaest, devetnaest, dvadeset.
I svjedočit ćete šutnji, zatečenosti, neznanju ili šturim odgovorima.
A onda ne kriveći djecu, zapitajmo sebe koliko mi znamo o tim ljudima i koliko smo se potrudili da prenesemo tog znanja ili ličnih iskustava i doživljaja i događaja iz bliže nam historije.
Jer ako svojoj djeci i budućim naraštajima ne ponudimo stvarnost i istinu, neko će iskoristiti tu prazninu i popuniti je lažima, dezinformacijama i sračunatim izmišljotinama, a onda će to biti teško počistiti iz njihovih glava i ostat će zbunjena, neinformisana, bez pravih argumenata i nespremna na obranu svog stava, uvjerenja, svoje historije i na kraju PRAVE ISTINE!
N. Dedić