Muhamed Dlakić je učenik Gimnazije “Visoko“ i od augusta prošle godine boravi u mirnom predgrađu glavnog grada Savezne Države Sjeverne Karoline Raleighu.
Zahvaljujući YES programu za razmjenu učenika, pohađa internacionalnu školu Millbrook Highschool koja je jedna od rijetkih koja prima učenike na razmjeni.
Već više od pola godine Muhamedu njegov dom zamjenjuje porodica Cordes kod koje stanuje zajedno sa još jednim učenikom na razmjeni iz Gruzije Giorgijem Gorgodzeom. Još u junu je saznao za Andrewa i Ginger Cordes, dvoje divnih ljudi s kojima je odmah uspostavio dobar odnos i do augusta bio u stalnom konatktu s njima.
Zamolili smo ga da za Novinarsku sekciju podijeli svoje dosadašnje iskustvo te nam proba prenijeti barem djelić atmosfere u kojoj trenutno boravi.
“U Sjedinjenim Američkim Državama sam od sredine augusta, što znači da sam ovdje 6 mjeseci. Adaptiranje i asimilacija u američko društvo mi nije teško pala. Naravno, kao i svaki drugi učenik na razmjeni, prvih nekoliko dana sam imao nedoumice i strahove da li ja to mogu. Spoznaja američke kulture još uvijek traje i svakim danom naučim ponešto novo. Naravno, kulture se u mnogim segmentima razlikuju, ali smatram da je korisno i interesantno istražiti nove vidike i perspektive kao i način na koji ljudi razmišljaju.”
Koliko ti je teško pala ta promjena i šta je to što ti je bilo najteže?
“Prvi mjesec je bio veoma bitan da se naviknem i mnoge stvari su mi smetale ili bile neuobičajene, ali vremenom sam ih prihvatio jer to je dio američke kulture. Najteže mi je bilo naviknuti se na njihovo obrazovanje. Način na koji profesori predaju je dosta drugačiji i dinamičniji, mnogo se koristi tehnologija i školski sajtovi. Gradivo je na engleskom jeziku, ljestvica za ocjenjivanje je dosta viša, a testovi, eseji, zadaće i projekti su svakodnevnica. Zbog toga što imam samo 8 predmeta, čas traje sat i po tako da profesori i studenti imaju mnogo više vremena da se posvete gradivu. Pošto je vezano za školu, teško mi je pala zatvorenost i antisocijalnost. Tehnologija je zavladala školskim hodnicima i učionicama. Veoma je teško upoznati nove ljude, nažalost.”
Muhamedov školski dan počinje i prije 6 sati ujutro. Čas počinje u 07:30 i svaki dan ima po 4 časa, A i B smjena. Njegov školski dan završava u 14:20.
Na pitanje da li je bolje u Bosni ili u Americi Muhamed kaže da ne može suditi o tome na osnovu provedenih samo deset mjeseci u SAD-u.
“Uvijek kažem, svaka kultura ima svoje pozitivne i negativne strane, pa tako i ove. Ali naravno, svakom će na kraju njegova prevladati kao bolja. Tempo života je ovde dosta brži, drugačiji ideali i vrijednosti se vrednuju. Što se tiče generalno SAD-a, ona je jedna od najrazvijenijih država i drastična je razlika u primjeru Bosne i SAD-a u tom smislu, ali što se tiče ljudskih vrijednosti, komunikacije, bliskosti, brige i međuljudskih odnosa, Bosna i Hercegovina je u tom smislu znatno bolja.”
Da li si upoznat sa pričom učenice Edne Porča koja je učestvovala u prošlogodišnjoj razmjeni? Možeš li se poistovjetiti?
“Da. Sa Ednom sam mnogo puta razgovarao i tražio savjete što mi je na kraju i pomoglo. Svaki učenik na razmjeni se može poistovjetiti sa drugim jer prolaze kroz isto, bez obzira gdje se nalazili. Edna je zahvaljujući YES programu koji finansira Vlada SAD-a otišla u saveznu državu Oregon. Naravno i moj program je YES, međutim okruženje u kojem se ja nalazim trenutno i okruženje u kojem je Edna boravila je drugačije. Ona se nalazila na zapadnoj obali, dok sam ja na istočnoj. Njena škola je brojala nekoliko stotina učenika dok moja škola broji preko 2500 učenika.”
Koja je najbolja stvar u vezi sa Amerikom i tvoje najdraže sjećanje tamo?
“Teško je izdvojiti jednu najbolju stvar, ali bih rekao resursi/oprema. Naprimjer, škola ima svoje buseve (koji su besplatni), besplatne knjige, svaka učionica ima laptope za sve učenike, nekoliko sala itd. Zahvaljujući tome, ima mnogo više šansi i načina da se uspije. Ako mogu, dodao bih i hranu kao jednu od boljih stavki. Sam odlazak u SAD će biti predivno sjećanje za mene. Mnogo sam putovao na početku, i rekao bih da će Čikago biti jedna od tih dražih uspomena. Naravno, imamo u planu da idemo za New York, tako da imam još uvijek vremena da pravim lijepa sjećanja.”
Kako Muhamed kaže, nije mnogo razmišljao o daljnjem školovanju u SAD-u, s obzirom na to da je skupo za naše standarde, ali uz neki program ili stipendiju, naravno.
Za kraj Muahmed je istakao kako je neizmjerno zahvalan porodici koja ga je primila i prihvatila kao svog te da im se nikada neće moći odužiti za sve što su uradili za njega, ali i nama:
“Želio bih da se zahvalim Novinarskoj sekciji koju vodi profesorica Bosanskog jezika i književnosti Razija Šahinović i mojoj prijateljici Amni na ovoj prilici. Nadam se da će i naredne godine biti neko iz Gimnazije i Visokog ko će biti ambasador BiH i nastaviti ovu malu tradiciju. Želim, također, da pozdravim Upravu škole, moje uvažene profesore i školske kolege. Vidimo se uskoro!”
Hvala i Muhamedu što je izdvojio vrijeme za ovaj razgovor, želimo mu još divnih uspomena i zanimljivih iskustava.
Tekst: Amna Ganić 4.d
Fotografije: Muhamed Dlakić