Jugoslovenski komunistički vođa Josip Broz Tito napustio je ovaj svijet na današnji dan prije 42 godine, nakon četiri mjeseca agonije u bolnici.
Bio je hospitaliziran u Ljubljani zbog problema s cirkulacijom uzrokovanih dijabetesom. Beskonačni dani patnje i boli natjerali su ga da naredi liječnicima da mu amputiraju nogu 20. januara. No, ni to nije pomoglo. Umro je četvrtog maja 1980. godine, malo prije svog (navodno) 88. rođendana.
Maršalovi posmrtni ostaci iz Ljubljane su prevezeni u Beograd “Plavim vozom” gdje ga je dočekala tiha i emotivna gomila.
U liječničkim izvještajima o Titovoj smrti godinama kasnije mogli su se naći izrazi poput “blokada bubrega”, “ponovljena upala pluća”, “sepsa”, “unutarnje krvarenje”, “oštećenje jetre” ili “komatozno stanje”. Tako je bilo sve do ranih poslijepodnevnih sati 4. maja 1980. Tada je, u priopćenju Saveza komunista Jugoslavije, jedine stranke koja je upravljala državom od nastanka do njenog raspada, objavljeno da je kontroverzni vođa otišao.
“Umro je Drug Tito”, pročitao je televizijski spiker Miroslav Lilić.
Nakon toga je određena sedmicu dana duga nacionalna žalost. Televizija je emitirala počasni program. Sahrana je održana 8. maja, a prisustvovali su joj brojni svjetski čelnici poput Ericha Honeckera ili Leonida Brežnjeva, predstavnika SSSR-a od kojeg se Tito odmakao nakon Drugog svjetskog rata. Sve je to bio tužni uvod u podjelu zemlje koja je u konačnici dovela do njene smrti.
Josip Broz navodno je rođen 25. maja 1892. godine u siromašnoj porodici na slovenačko-hrvatskoj granici. Odrastao je na porodičnoj farmi dok ga Prvi svjetski rat nije odnio na front, na stranu Austro-Ugarske. Nakon što su ga zarobili Rusi, pridružio se Sovjetskoj armiji. To je bila njegova komunistička škola, a 1920. godine stupio je u Komunističku partiju Jugoslavije. Nekih 17 godina kasnije, nakon političke karijere, imenovan je za njenog generalnog sekretara.
Tokom Drugog svjetskog rata postao je prava jugoslovenska ikona. Dok je Crvena armija oslobađala brojne evropske prijestolnice, Jugoslavija je to radila sama, njena patrtizanska vojska vodila je otpor protiv fašističkih snaga. Tito je znao kako postati ključni igrač u regionalnoj politici i nakon završetka sukoba osjećao se ravnopravnim Staljinu, nije htio biti puka marioneta moskovskog režima.
Na kraju rata Tito je kontrolirao kompletan vojni i politički aparat i na izborima 11. novembra dobio 90,48 posto glasova. Nakon toga je 29. novembra 1945. godine proglasio Federativnu Narodnu Demokratsku Republiku Jugoslaviju pod kontrolom Komunističke partije.
Tito je već dugo odbijao poslušnost Staljinu tokom Drugog svjetskog rata, posebno kada je odbio poslušati naredbu da se bori uz Dražu Mihailovića kojeg su SSSR i Saveznici smatrali legitimnim vođom oružane borbe u regiji. Odmicao se od SSSR-a ali bez otvorenog sukoba. Tito nije dovodio u pitanje sovjetsku hegemoniju, ali je, unatoč prihvaćanju ekonomske pomoći i dolasku savjetnika iz SSSR-a, vodio vlastitu politiku.
Napetosti između Tita i Staljina na kraju su kulminirale nakon 1947. godine, kada je Staljin stvorio Informbiro, odbor glavnih komunističkih partija u Europi, koji je u praksi značio njegov sistem kontrole nad satelitskim partijama. Tito se od prvog trenutka proglasio nezavisnim i odbacio zvanično 1948. godine Staljinov autoritet. Kao što je već izjavio 1944. godine, kada su Saveznici dijelili Evropu, smatrao je svoju zemlju nezavisnom cjelinom jednako daleko udaljenom i od kapitalističkog i od sovjetskog bloka.
Od 1947. godine razlike između Tita i Staljina su se povećavale. Postojao je problem Trsta koji neće biti riješen sve do 1954. godine, projekat uspostavljanja balkanske federacije s Bugarskom, slanje jugoslovenskih trupa u Albaniju da ojačaju granicu s Grčka i njegova podrška grčkim komunistima proturječili su Staljinu koji je sumnjičavo gledao na Titovu pretjeranu nezavisnost.
Predsjednik Jugoslavije i predsjednik Partije bio je jedan od osnivača pokreta “Nesvrstanih”, koji je predlagao alternativu za zemlje koje se nisu htjele pozicionirati u Hladnom ratu. Realnost je, međutim, bila da je on uspostavio režim utemeljen na kultu ličnosti i autoritarnosti. U praksi je bio nemilosrdan vođa koji je zatvorio 15.000 političkih protivnika, uglavnom u zatvor na Golom otoku, optužujući ih da su staljinisti.
Iako je zagovarao ravnopravnost i samopuravljanje, Tito je bio ljubitelj skupih cigara, još skupljih vozila, luksuznih uniformi i volio je primati međunarodne čelnike i holivudske zvijezde u svojim prostranim vilama na Brijunima ili na svojoj jahti. Bogatstvo u kojem je živio sa svojom trećom suprugom fasciniralo je čak i čuvenog glumca Richarda Burtona, koji ga je posjetio 1971. godine. «Živjeli su u iznimnom luksuzu, većem od svih koje sam vidio. Mislim da je to uporedivo s Buckinghamskom palačom.”
Sve dok ga zdravlje nije izdalo četvtrtog maja 1980. godine.