Želeći da ne smeta svom gazdi koji je užurbano i nevješto spremao stvari za, izgleda, neželjeno putovanje Zeljov odgega dva-tri koraka i ništa ne razumijući netremice je posmatrao taj čudni prizor. Nije se obazirao na prolaznike što već utabanom stazom, pognut i bez riječi prolaze i zamiču u šareni bukvik gdje se jesen poodavno uselila, i za veliko čudo ni dječurlija sitnim kamenjem ne skreće pažnju na sebe. Sve je to čudno, nerazumljivo. Samo Zeljov osjeća da se nešto dešava. Upornim pogledom zapitkuje gazdu, a on šuti, šuti i žuri. On sve zna, a šuti. Iz bezvrijednog razmišljanja kerče prenu poznati glas:
– Pođimo, put je dalek, a i kiša će!
Pred očima poznata lica, vreće na leđima, na usnama šutnja. Njih četvero. Kolona. Nevoljno odmiču. Tišinu uznemiri tiha psovka što se prevali preko dječjih usana kad zape nejakom nogom o panjićak u momentu kada se okrenulo da zadnji put vidi svoju praznu ljuljašku. Ne! Da vidi Zeljova, da zapamti njegov pogled. Da se oprosti.
Dijete, popravivši vreću na leđima, pohita da sustigne ukućane, čije su se nabrekle vreće još samo nazirale pritisnute vlažnim plaštom jesenjeg sumraka.
Pred avlijskim vratima sami Zeljov i trag u žitkom blatu što ih ostaviše oni što odoše bez ijedne riječi. Čudno. Zar ljudi moraju tako da odlaze, zar oni koje je najviše volio, kojima je vjerovao?
Noć bešumno leže na selo, a hladna kiša poče puniti vodom tragove onih što odoše – jednu po jednu stopu redom… Zeljov i pomrčina. Zeljov i pustoš. On ne želi samoću, a nema ni sreće sa drugim ljudima koji će da zagospodare njegovim sokacima i da ga zovu imenom koje nije njegovo. Ostaviti dom dječaka, čiji je pogled dobro razumio, nije pošteno, a ostati je izdaja, jer ima tamo u koloni neko ko ga voli, ko njega čeka. Ohrabren svojim zaključkom baci posljednji pogled, pogled oprosta, na okoliš i hitrim korakom pođe tamo za bijelim vrećama što su se nedavno nazirale nadomak usnulog šumarka, a možda, i još dalje.
Vjerno prateći tragove onih što su poodmakli i hitajući da skrati vrijeme, da ga pogazi svojom željom za susretom, dok se u duši dječarca nije rodila sumnja, sumnja koju ni on ne želi, i posljednji stanovnik, okićen kapima dosadne jesenje kiše, napusti svoju avliju.
Noć. Zeljov žuri. I na vrhu planine noć. Noć i kiša. Zeljov ne posustaje. Vrijeme prolazi. I u podnožju noć i kiša. Kerče hita dalje. Nema odmora. Obećanje ga tjera – mora stići prije zore. U praskozorje susreti su divni, nikad se ne zaboravljaju. Obećanje i umor se nadmudruju… Vrijeme se topi, ali nema i neće biti izdaje, on to ne poznaje. I žešće prepreke su savladane bile. Misli Zeljov i žuri. Kereće, već od umora krvave, oči vide ispred sebe vrelu paru što kulja iz širom otvorenih usta niz crveni davno isplaženi jezik i lagano se spušta i ostaje u stopama onih što su otišli, a hladna kiša ih ne bijaše do vrha napunila bistrim dosadnim kapima.
Nakon hiljade neravnomjernih koraka sa uzvišice prekrivene bezvrijednim, za zemlju kišom prikovanim lišćem, u udolici, pored svježe utabane staze, kerče ugleda svoje najdraže komšije, bijele vreće, dijete, što pritisnuto bremenom ne bi, izgleda, dalje. Noćni pratilac, sljedbenik tragova nevješto leže na vodom natopljenu zemlju i njen studeni dah prekri vrelina njegovog krzna. Pobjeda u praskozorje, bilo je vrijedno rizikovati, bubnjalo je u glavi, dok se istina meškoljila u udolici.
Vreće na leđma. Njih četvero. Polaze dalje. Put mami svojom neizvjesnošću. Njih četvero na svježe utabanoj stazi. Mnogi su otišli, valja za njima. Zeljov nijemo posmatra, znan mu je ovaj prizor. Šta da radi? Dvoumljenje. Može pogriješiti, a nekoliko koraka je do susreta.
Prvi korak na blatnjavom puteljku, pogled u zemlju uprt. Gotovo je. Sljedbenik tragova motri i čeka. Očekuje… Nada se …
Dječak, nakon nekoliko koraka se iznenada okrenu da vidi da nije štogod ostalo, adet je takav, tako su stariji govorili.
Ništa. Samo svježe stope na izlokvanom putu.
Zeljov iznenađen odluči da pokuša i bešumno kliznu stazom da sustigne putnike što idu tamo gdje nema samoće, gdje neće doći nezvani ljudi da zagospodare sokacima.
Šutnja i koraci. Koraci i daljina. Čudan prizor. Njih četvero. Dijete su morile teške dječje misli, nepovezane, nevažne, korak mu kratile. Zaostaje…
…Dahtanje, tu odmah, za petama, dahtanje sa kojim je odrastao, natjera ga da zastane. Da se okrene.
– Zeljov?! – ote se djetetu glas koji zaustavi i ostale. Stao je i Zeljov. Muk. Pogledi se ukrstili. Suze izviru. Napokon, dječak nadjača neizvjesnost. Ručica kliznu niz, toliko puta milovano, krzno. I samo se čuše dvije-tri riječi:
– Eee, moj Zeljove…?
Opet korak po korak napreduje družina dok kerče u zraku hvata u usta mrvice studenog hljeba bačenog iz ruke najmlađeg putnika. Njih petero. Kolona. Nevoljno žure tamo gdje ih niko ne očekuje, gdje im se niko ne nada, gonjeni oštricom zahuktalog rata i težinom bijelih nabreklih vreća što drijemaju na nejakim leđima. Njih petero, svako svjedok svoje sudbine. Kolona, stazom za nigdje, odlazi.
Seid Zimić, 1993.