Najnoviji pregled migracija upućuje da je odlazak ljudi iz Bosne i Hercegovine, ali i iz cijelog regiona, imao galopirajući trend. Naročito su u negativnom kontekstu fascinirajući podaci o odlasku visokoobrazovanih kadrova, koji napuštaju postojeće zaposlenje zbog nezadovoljstva pozicijom, nagrađivanjem i nemogućnošću napredovanja, a još češće zbog toga što ne mogu pronaći posao. Indikativno je i da se povećava broj studenata koji studiraju u inozemstvu, koji su potencijalni iseljenici, s obzirom na to da u toku studija dobro savladaju jezik zemlje u kojoj studiraju i prilagođavaju se zahtjevima tamošnjeg tržišta rada.
Ti odlasci se jednostavno moraju promatrati kroz prizmu uspješnosti ili neuspješnosti rada svih razina vlasti, zemlje, entiteta, kantona i općina, jer je to jasna indikacija da nikako ne postoje adekvatne strategije ili se ne realiziraju eventualno postojeće. Deprimirajuće je da se kratkoročno i ne očekuje smanjenje emigracionih sklonosti i objektivno je prisutan pesimizam države u kontekstu kapaciteta da zadrži takvu strukturu.
U uvjetima visoke stope nezaposlenosti i nedovoljne dinamičnosti ekonomskih kretanja, logički je razmišljati na fonu, da je neprirodno i necivilizacijski sprječavati ljude koji nemaju posao i niti ikakve izvjesnosti da će ga dobiti u skoro vrijeme, da potraže zaposlenje u inozemstvu. Naravno, tu se svakako moraju spomenuti i oni koji imaju posao, ali je njihov rad nedovoljno vrednovan ili izrazito podcijenjen na tržištu. Mnogostruki su razlozi za postojeći nepovoljan privredni ambijent, a rezultanta takvih odnosa je gubitak ljudskog kapitala.
Općenito promatrano, značaj ljudskog kapitala se čak ni u ekonomskoj teoriji nije posebno naglašavao skoro sve do pojave globalizacije i iskazane potrebe nacionalnih ekonomija da stvore nove međunarodno konkurentne vrijednosti. Tada je postalo kristalno jasno da su ljudi osnovni kapital društva. Novi odnosi su donijeli i nove uvjete za opstanak na svjetskom tržištu, gdje se mogu uvrstiti povećanje vrijednosti kompanija, brendiranje i pozicioniranje proizvoda i usluga, razvijanje novih proizvoda… Sve spomenuto ima izvor u čovjeku, koji je i kreator ukupnih odnosa.
Shodno izazovima svjetskog tržišta, došlo je i do redefiniranja obrazovnog sistema, s namjerom razvijanja znanja i vještina ljudi, koje bi mogle odgovoriti zahtjevima razvoja znanosti i tehnologije, gdje je ključnu ulogu imala država. Stjecanje i primjena znanja postale su zajednički sadržalac za sve ove aktivnosti, a znanje je postalo faktor koji bitno utječe ne razvoj zemlje, ali i na njenu konkurentnost na svjetskom tržištu. Sve to je dovelo do korigiranja višestoljetnog teorijskog stava da se bogatstvo zemlje određuje količinom materijalnih resursa koji se nalaze u njenom posjedu.
Bh. zbilja i odnos prema ekonomiji znanja se najbolje očituje kroz oficijelne informacije međunarodnih institucija. Jedan od izvora tih informacija je Svjetski ekonomski forum, gdje je u Izvještaju o globalnoj konkurentnosti obuhvaćeno 137 zemalja. Bosna i Hercegovina ima globalni indeks konkurentnosti 3,87 i nalazi se na 107 poziciji. Indeks konkurentnosti pokazuje da su u sedmom stubu: Efikasnost tržišta rada, pozicije; Kapacitet zemlje u zadržavanju talenata i Kapacitet zemlje u privlačenju talenata na samom začelju. Isto to je prisutno i u dvanaestom stubu: Inovacije, gdje je vidljiv vrlo nizak ranking na pozicijama; Kvalitet institucija za naučno istraživanje, Potrošnja kompanija na istraživanje i razvoj Saradnja univerziteta i privrede.
Samo ovo je dovoljan signal za alarm i domaće vlasti će morati načiniti iskorak iz sadašnjeg stanja, bremenitog ispraznim retorikama i neradom, i suočiti se sa stvarnim problemima ove zemlje. A jedan od velikih, ako ne i jedan od najvažnijih problema, jeste podcjenjivanje znanja, koji se disperzira na nizak nivo ulaganja u istraživanje i inovacije, odsustvo strategija, mali broj istraživača u privredi, odsustvo mehanizama za saradnju znanosti i privrede i mali broj patenata i tehničkih rješenja.
Iseljavanje ljudi iz zemlje je proces koji dodatno usložnjava naznačene probleme, jer se time gubi ono što je BiH investirala u obrazovanje i obučavanje, gdje se posebno misli na one koji su predisponirani za postizanje vrhunskih rezultata, ali isto tako gubi i to što se investicioni kapital u obrazovanje i obučavanje ne vraća matičnoj državi. To su fundamentalni izazovi u budućnosti, a ne ko će smjestiti političke istomišljenike u javni sektor ili dobro plaćene poslove u kompanijama u vlasništvu države.
Namik Čolaković
visitbih.ba