Volim ovaj grad. Žubor zagrljenih rijeka vraća u sjećanje tupo udaranje stupa. Srce života. Izgubljeno u hodu vremena.
Volim kad svileni plašt neba prekrije oblake.
Tad ožive sjećanja. Slike. Ljudi. Glasovi.
Vrati se miris zambaka iz majčine bašte.
Još su koraci bili nesigurni kad sam sa babom s velikom radošću svraćala u radnju preko puta Kožarskog mosta. Blago lice Avdage Mevića i tete Sabahete Salman pamtim kao najdraže. Stakleni galoni sa šarenim bombonima, žvakaće gume u kutijama poput cigareta. Sok u tetrapaku sa slamčicom.
Živjelo se drugačije. Mirnije. Tako je večernje korzo Jalijom bilo nešto neizostavno, a biti na korzu i ne svratiti kod Ilijasa na bozu i tulumbe, a kući ponijeti loptice od ušećerenih kokica ili kako smo mi to zvali kitera u bijeloj, roze i žutoj boji nezamislivo.
Široka je duša moga grada, satkali su je ljudi svojom dobrotom, srdačnošću. Rijetki su oni koji su posjetili naš grad, a da nisu ručali kod hadžinice Almasa-hanume ili svratili na ćevape kod Fahre.
Trgovci i zanatlije
Pričalo se kako je neki trgovac poslao šegrta da u Visokom razmijeni 300 maraka u krupnoj novčanici. Ovaj se obrati jednom trgovcu i on mu bez problema razmijeni sa po dvije novčanice od 150.
Niko nije znao tako dobro trgovat kao Mustafa Ihtijarević Mujo. Slučajno sam se zadesila u radnji kada je neka žena sva usplahirena kupovala darove svojoj kćeri. Slijedi majstorija prodavanja. Kupi sve što ti treba. Evo nema šta nema. Ne daj se. Nek’ vide prijatelji od koga je nevjesta. Bezbeli je lijepa. Ovdje nema robe druge klase, sve prva. Dok vješto priča isto toliko vješto odmotava platna i na pultu pravi piramidu. Ne možeš da ne kupiš. Kad sve zbroji mirnim glasom prije nego će saopštiti cifru reče: “Ne udaje se kćer svaki dan”.
U Tahvila su se kupovala odijela, cipele u Bate. U Ahmet-age Burića od igle do lokomotive mogli ste da nađete sve što vam treba.
Jutra su počinjala mirisima pekara. Vrući somuni u Edhem-age, pereci u Ćamila i ćahije u Efendire.
Još uvijek mi se učini da mi iz mesare maše čuveni mesar i veliki čovjek Rasim Miko Skopljak. Maše i smije se.
Na našu veliku žalost ugašeni su zanati. A oni su itekako potrebni.
Kostime i odijela kao iz modnih žurnala sašio bi Selver Konjičanin, ma kako da ste građeni, izgledali biste kao maneken. Dobro vam stoji i traje godinama.
Čuven po svom zanatu bio je i obućar Jusuf Hodović. Cipele su se nosile s koljena na koljeno povremeno popravljajući.
Pred Bajram Ferid-aga Limo dotjerivao bi fesove. Pamtim njegov osmijeh i topli dodir ruke dok bi me milovao po glavi.
Sve duge i hladne zime mnoge kuće ispratile su sa pećicama sanduklijama Omera Hasagića.
Sve bitne datume u mom životu zabilježili su fotografi: Teufik Tufo Šehović, Sakib Konjičanin i Dragutin Radan.
Dok ispisujem ovaj tekst, sjedim na sećiji koju je pravio Abid Kamenjaš, staroj četrdeset pet godina.
Mnogo je njih koje nisam spomenula. Neka mi halale njihove porodice i oni sami ako su još živi. Ovo su ljudi koji su obilježili vrijeme mog odrastanja. Za neke me vežu drage uspomene, neke poznajem tek iz priča.
Volim ovaj grad. U njemu još uvijek žive ljudi. Prođeš ulicom. Neko ti mahne. Neko te zagrli. Neko te pita za majku. Zna sve o tebi i kad si se rodio i čiji si. Poznaje ti i nanu i dedu. Njihovo porijeklo. U nekim se mahalama kao na Percu možeš i na ručku zaustavit’ i popit’ kahvu onako bez povoda. To je ono što Visoko čini drugačijim od ostalih. On možda nikada neće biti velik kao samoproglašene metropole, ali se neće ni ugušiti u otuđenosti.
Prolaze mladići i djevojke. Oni će pamtiti neke druge ljude svog vremena. Njihovu mladost obilježile su piramide. U Kulturnom centru odgledat će možda najljepši ljubavni film, odslušati književnu večer i zaljubiti se u knjigu. Šaputat će prve ljubavi na stazama novog šetališta. Na trgu Srebrenice odšutaće jedno vrijeme bola. Murali su vječni svjedok.
Volim ovaj grad. Žubor zagrljenih rijeka. I ljude koji još uvijek postoje.
Sadžida Dedić