Kad je Nasrudin Hodža postao vrlo poznat po svojoj mudrosti, njegove džematlije mu kupe veliki turban kakav su nosili samo veliki ljudi poznati po svom znanju i pameti.
Jednog jutra dođe Nasrudinu čovjek koji nije umio ni čitati ni pisati pa zamoli Hodžu da mu pročita pismo koje bješe tog jutra dobio. Hodža pogleda pismo i vidje da je ono napisano na jednom od starih istočnjačkih jezika koje ni on nije mogao razumjeti.
– Ovo ti ja ne mogu pročitati – reče Hodža, pismo je napisano jezikom koji ja ne razumijem.
Kad to ću, čovjek se razljuti pa zagalami na njega:
– Kako te nije stid da nosiš taj turban na glavi kad nisi u stanju da pročitaš ni jedno obično pismo?
Hodža skide turban, pruži ga čovjeku pa reče:
– Ako ti misliš da sva pamet i znanje dolaze iz turbana, evo ti ga, stavi ga na svoju glavu pa pročitaj pismo sam.