Nasrudin u ulozi sudije bio je poznat sa svojim duhovitim presudama.
Jednom mu tako dođoše dvojica parničara. Jedan je drugoga pograbio za vrat i dovukao ga pred Nasrudin Hodžu. Poče ga optuživati:
– Hakim-efendija! Ovaj čovjek meni neće da plati moje pravo.
– Kakvo tvoje pravo? -upita ga Nasrudin.
– Ovaj što sam ga dovukao u mešćemu cijepao je jednom bogatu čovjeku tovar drva. Ja sam ga molio da i ja cijepam, pa da popola naplatimo, a on je rekao da je malo drva i da će biti mala i plaća, pa da nemamo šta dijeliti. Kako mi on nije dao da cijepam, a i meni su pare potrebne, ja sam, dok je on cijepao sjekirom, sjedio sa strane i svaki put, kad bi on udario po drvetu sjekirom, othuknuo sa sveg srca -Heeeh-Heh! Tako sam zajedno s njime othukivao i tako mu pomagao da brže i lakše iscijepa. Kad je završio cijepanje, naplatio je od vlasnika drva za svoj trud, a meni nije ništa htio dati za ono što sam ja pomagao. Kad sam mu bio na pomoći, neka mi nešto i plati.
Nasrudin Hodža se zamisli, pa mu reče: Imaš i ti pravo da nešto dobiješ.
– Ama kako? Bunio se cjepar koji je cijepao, kakva je to pravda?
Nasrudin naredi da se donese sarafska daska, na kojoj mjenjači mijenjaju novac.
– Daj ovamo pare! – pozva Nasrudin Hodža cjepara.
Ovaj mu ih oklijevajući dade.
Nasrudin izvisoka baci novac na sarafsku dasku, a novac zazveči.
– Jesi li čuo zvek novca kad je pao na dasku? upita Nasrudin tužioca.
– Jesam.
Eto. Tvoje je pravo na onaj zvek što si ga čuo! Uzmi ga, a pare pripadaju onom koji je cijepao.