Sjetih se kad me je ono jednom jedan momčić upito:
– Dedo Uzeire, šta je tebi bilo najgore u ratu?
Stado’, ‘nako se zamislih i dobro prokontah, pa rekoh:
– Najgore mi je bilo prije neg’ što je počeo i kad je završio.
– Ih dedo, onda tebi rat i nije bio težak.
– Bezbeli da je bio, ko rat, a ništa ne mere biti toliko teško dok ga ljudi ne otežaju. Kako znaju otežat tako umiju i olakšati, pa ti vidi.
Kako me on to upita, ja ne prestado dumat’ o ratu, a nisam odavno. Pored sveg jada i belaja, koji nas je bio snaš'o, moglo se svašta i naučit’. Trebo ti je neko sve oduzet’ da bi skonto kako insanu ne treba puno, malo mrsa, mliva, soli i vode. Sve preko toga je samo da udovoljiš svojoj guzici i da razmaziš i oslabiš samog sebe. Svjetlo ti ne treba da ti osvjetli, jer lampa ne osvjetljava neg’ skreće pažnju na nešto drugo, baš k'o sve haber i muzičke kutije, a bez tog’ insan more rahat zavirit’ u sebe i zapalit’ kandilje koji mu obasjavaju oba dunjaluka.
Čim je rat stao ugasiše se i ti kandilji, jerbo insan jopet poče sebi ugađat’. Jedino se još pođahkad zapale; uz Ramazan i na namazu, a ha predaš selam, umiješ lice suhijem rukama, prvo što pomisliš je hoće li ti ovaj mjesec počet odbijat za drva i ćumur ili kad će ti počet’ ona serija što gledaš i hoće li priznat’ ono dijete… Sva svjetla u tebi se pogase a zasjaju ova dunjalučka i šejtanska.
Uzeir Hadžibeg