Sve češće u kafićima i restoranima možemo vidjeti da roditelji piju kafu ili ručaju, a da za to vrijeme djeca igraju igrice ili gledaju crtane filmove na mobitelima i tabletima.
Također i dječije druženje svelo se na to da sjede u istoj prostoriji, svako sa svojim mobitelom, i igraju igrice, pri tome ne razgovarajući sa svojim vršnjacima.
Klasične dječije igre zamijenilo je gledanje u mobitele i uglavnom sve to bez nadzora roditelja.
Iako u korištenju tehnologija ima prednosti, brojne su mane, ističe Nermina Vehabović – Rudež, psiholog i psihoterapeut za Faktor.
– „Korištenje mobitela i uopće tehnologije ima i svoje prednosti i mane. Ono što bi moglo biti prednost u periodu kada su djeca krenula u školu jeste učenje engleskog jezika, koordinacija i dobivanje informacija koje prije nisu bile tako dostupne. A sa druge strane ta usmjerenost samo na sadržaj koji, vrlo često nije tačan a koji se nalazi na internetskim sajtovima, može biti jako opasan.“ – tvrdi Vehabović-Rudež.
Ističe kako je najopasnija fokusiranost djece na tehnologiju a ne na ljude oko njih.
– „Djeca ne bi trebala biti fokusirana na tehnologiju već na ljude. I to mi već sad imamo kao posljedicu, imamo otuđenu djecu, imamo djecu koja ne znaju da sklapaju prijateljstva, koji nisu prošli fazu igre, a trebali su jer je igra vrlo bitna za psihološki razvoj djeteta.“ – kazala je sagovornica.
Ovisnost od svega, ističe, stvara se konstantnim korištenjem i najgora je psihološka ovisnost.
– „Ovisnost je kada dijete ne može da zamisli dan bez mobitela ili laptopa. U Srbiji je zabilježen slučaj djeteta koje je gledalo jedan crtani film i počelo se bizarno ponašati, počelo je da imitira likove iz crtanog filma, ali roditelji nisu znali zašto se tako ponaša. Kada su ga odveli psihologu, psiholog je pitao je li dijete gledalo taj crtani. Psiholog mu je propisao odvikavanje od crtanog filma.“ – kazala je psihologinja.
Ističe da su roditelji ti koji moraju dozirati korištenje televizora, mobitela i interneta.
– „Korištenje tehnologija mora biti ograničeno za djecu do 12 godina ne duže od pola sata dnevno. A u praksi to je puno puno duže. Pošto radim sa djecom, oni upravo najvećom kaznom doživljavaju kada im se oduzme mobitel, i to smatraju nepravednim.“ – kazala je Vehabović – Rudež.
Psihologinja smatra da djeca i tokom korištenja tehnologije, gledanja nekog sadržaja trebaju biti u društvu roditelja.
– „Meni je strašno vidjeti da roditelji sjede u kafiću i, kako bi na miru popili kafu, djetetu od jedne ili dvije godine daju mobitel da nešto gleda. Roditeljstvo je težak posao i zahtijeva brigu o djetetu. Svi roditelji znaju kako je teško odgajati dijete, ali vrijeme koje dijete provodi u kafiću sa telefonom je pogrešno potrošeno vrijeme. Roditelj, da bi bio miran da djetetu telefon, a posljedice se vide tek kasnije. Nama na psihoterapiju dolaze djeca sa različitim poremećajima: poremećajem pažnje, nesocijalizacija, nemogućnost da se fokusira na neke sadržaje koji su važni u njegovom životu i još puno toga.“ – kaže Vehabović – Rudež.
Djeca mogu koristiti tehnologiju obavezno uz nadzor i kontrolu roditelja.
– „Roditelj treba djeci da objasni o čemu se radi u tom sadržaju. Ipak ne bih preporučila samostalno korištenje mobitela do sedme ili osme godine, naročito da dijete mobitel koristi bez nadzora.“ – upozorava psihologinja.
Brojni se roditelji, ukoliko još uvijek nisu kupili mobitel ili dali mobitel na korištenje djetetu, susreću sa rečenicom „svi imaju a ja nemam“.
– „To je vječiti rad sa djecom i stalno se mora razgovarati i biti dosljedan. Ne treba biti ekstreman u tome da svi imaju telefon a da vaše dijete neće dobiti nikako, međutim korištenje mora biti pod nadzorom roditelja, a i roditelji se moraju educirati kako da se ophode prema djeci kada je u pitanju korištenje IT uređaja.“ – zaključuje Vehabović-Rudež.
Faktor / E. Hadžimejlić