Kroz potrebu da se drugima predstavimo u što boljem svjetlu a da zauzvrat dobijemo lajkove i da na osnovu količine tih lajkova vrednujemo sebe, to dovodi do toga da ustvari sve više i više počinjemo da živimo tuđe živote i da sami sebe vrednujemo kroz živote drugih.
To može da potakne nezadovoljstvo prazninu, razočarenje zbog nemogućnosti da ispunimo svoja očekivanja zbog toga što se stalno upoređujemo sa drugim osobama na društvenim mrežama koji sebe također hoće da predstave u što boljem svjetlu, ne uzimajući u obzir da se putem društvenih mreža stvara jedna lažna slika.
Iz dana u dan društvene mreže dobijaju sve više prostora u našim životima. Skoro da ne možemo zamisliti sat, a kamoli dan da nismo kliknuli na ikonicu na našem mobitelu za neku od popularnih društvenih mreža Facebook, Instagram, Snapchat…
Svakodnevno objavljujemo fotografije iz naše svakodnevnice, dok pijemo kafu, ručamo, idemo na svečanu večeru, sređenu kuću, nove cipele ili skupocjeni poklon. Pitanje je gdje sve to vodi.
U svakom slučaju to je narcisoidna potreba da nam drugi potvrde da jesmo, da vrijedimo i da život koji živimo jeste ispravan način života.
Ali vrednovanje preko društvenih mreža i lajkovanja obmanjuje, kako one koji nas lajkuju tako i one koji lajkuju. Pitanje je koliko je u svemu tome iskrenosti. Stalno upoređivanje sebe sa drugima može razvijati negativna osjećanja kao što su zavist i ljubomora, koji, ukoliko se stalno pohranjuju, mogu vremenom dovesti i do poremećaja ličnosti.
Psihologinja Nermina Vehabović-Rudež ističe da “mnogi ne razumiju kontekst Facebooka, odnosno društvenih mreža i vrlo često ga pomiješaju sa svojim stvarnim životom”.
– Negdje čak zaborave ko su pratioci njihovih društvenih mreža, tako da sigurno ne prave selekciju šta je to što je važno da javnost vidi, to jeste šta žele da promovišu a šta nije. Zbog toga i izlaze oni sadržaji koji nisu za oko onih drugih dobri, možda nekoga vrijeđaju i tako dalje. Rekla bih da je važno poznavanje zašto nam služe društvene mreže kao i kultura ponašanja na društvenim mrežama. Oni drugi koji gledaju sve to imaju opciju da prate tu osobu ili da je izbrišu iz svojih prijatelja jer će biti zadovoljniji – pojašnjava psihologinja.
Vehabović-Rudež navodi da prečesto korištenje i jeste vrsta ovisnosti i da govori o tome da osoba ne može funkcionisati bez da se ne pojavi na društvenoj mreži, ali govori i o onome kakav je njen socijalni život i šta želi time postići.
– Ja ne bih išla preuranjeno da komentarišem da li se radi o problemima sa mentalnim zdravljem dok ne bih pitala osobe šta žele postići tim objavama, da li je to lična promocija, ili je to zabava ili poslovna promocija. Ono što je sigurno jeste činjenica da onaj koji više promoviše materijalna sredstva kojim raspolaže, zapravo ima manjak samopouzdanja i na taj način vrši samopromociju odnosno pokušava sebi dići samopouzdanje tako što će mu to ljudi vidjeti – kazala je Vehabović-Rudež.
Kaže da također, ne treba zaboraviti da “su to iste one osobe koje su u stvarnom životu pričale kako su pravile neka jela, kako su divno ispala, kako su se svi oduševljavali, i da su u nekom momentu samo prenijeli to na društvene mreže”.
– Treba voditi računa da ne izgubimo žive socijalne kontakte i tada to postaje opasno za nas, kada nam je jedini kontakt sa svijetom slika objavljena na društvenim mrežama – zaključuje psihologinja Vehabović-Rudež.