Kucaju li u mojim grudima dva srca ili se ovo jedno rastočilo na vrijeme prošlo i ovo koje živim. Ne dotiču se ona.
Pokucaju na vrata nekih noći bez sna ti hitri koraci i miris kože. Čujem zvono na kapiji obućare. Mirišu vrući somunćići sa uljem.
Ferid, Muharem, Sabaheta, Sadeta, Emira, Ekrem, Ibrahim, Nijaz, Nermina, Enver, Ahmed… moja su familija i svi radnici Kožarsko Tekstilnog Kombinata. U njihovo ime i u ime još hiljada radnika pišem o čovjeku koji je Visoko proslavio širom Evrope, pa i svijeta.
Pripadam generaciji koja nije baš bila upućena ko je gradonačelnik Opštine i dogradonačelnik, ali ko je Mulo Hodžić znali smo svi. Bio je vizionar.
Mulo Hodžić, sin hadži Sulejmana i Behidža-hanume, rođen je 1925. godine u Visokom. Imao je petoricu braće: Mustafu, Rasima, Ismeta, Seju, Asima i dvije sestre Zahidu i Tefidu. Djetinjstvo kao i svako u to vrijeme bilo je razdragano i teško. Vidim mladića kako šeta sokacima grada i sanja kako će taj njegov grad poznat po trgovini i kožarstvu postati svijetla tačka u kožarskoj industriji u svijetu.
Samo takav vizionar kao što je bio Mulo Hodžić mogao je pokucati na vrata svjetskih metropola i ponuditi proizvode iz malog mjesta nadomak Sarajeva što zove se Visoko. I tako malog upiše ga u historiju modnih metropola.
Za direktora KTK Visoko imenovan je 1964. godine. Od tad pa do agresije na Bosnu i Hercegovinu Visoko korača zlatnim putevima. 22 fabrike u Bosni i Hercegovini, prodajni objekti širom bivše Jugoslavije i Evrope. Jedan je od rijetkih privrednika koji je ugostio Josipa Broza Tita.
U svijet biznisa unio je i onu kod nas rasprostranjenu osobinu darivanja ili što bi rekle stare žene bio je džomet. Tako su poznate ličnosti koje su vodile revije kao što je to jedne prilike učinila Dunja Lango, tek što je pohvalila jednu tašnu istu dobila na poklon. Bezbroj je takvih primjera…
Sarađivao je sa najboljima modnim kreatorima Aleksandrom Joksimovićem i Miloradom Ignjićem. Ta saradnja trajala je do osamdesetih godina. Potom sa svojim kreacijama na modnu scenu svoje modele predstavlja akademski slikar i dizajner Visočanin Slobodan Samardžić Čočo.
Za Mulu Hodžića radnik je bio na prvom mjestu. Zalagao se da im obezbijedi sve što je potrebno za jedan normalan porodični život. Mogli ste uz povoljne kredite sagradit kuću. Svake jeseni svojim radnicima obezbjeđivao je osnovne životne namirnice, brašno, šećer, masnoću, suhomesnate proizvode, meso, deterdžent, stoku…
Radilo se u tri smjene. Oni pošteni radnici koji su bili zadovoljni i sretni što svojoj porodici mogu priuštiti normalan život smatrali su ga drugim ocem.
Da bi kvalitet proizvoda bio na nivou, svoje radnike je slao u Čehoslovačku na obuku. Penzionisanim radnicima vrata Kombinata nikad nisu bila zatvorena. Imali su jednaka prava kao i radnik.
Pod njegovim vodstvom KTK Visoko bio je najveći izvoznik u oblasti kožarsko-tekstilne industrije u bivšoj Jugoslaviji. Uticao je na razvoj poljoprivrede i stočarstva, što je bitna karika u kožarstvu. Bio je to savršen krug.
Bio je oženjen Marijom i imao dvoje djece, kćerku Minku i sina Asmira. O svom privatnom životu nije govorio gotovo nikad. Njegov život bila je Kožara. Primio je bezbroj priznanja za svoj rad, ali ga ona nikad nisu uzdigla.
Teško je podnio agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Odjednom svi su putevi bili zatvoreni. Sve je objasnio jednom izrekom: UZDAJ SE USE I U SVOJE KLJUSE.
Tog jutra 11. decembra 1992. godine došao je na posao, popio kafu, zamolio saradnika da mu okrene neki broj telefona i preminuo. Imao je samo 67 godina.
Godine 2019. posthumno je dobio Povelju grada Visokog za životno djelo. I mada vam se čini da to nije bitno, trebao je dobiti među prvima po ustanovljenju priznanja.
Vođeni suludim idejama srušili su obućaru u Prijekom. Ostao je samo dimnjak. Novac se mogao pronaći, ali ideju da na onom prostoru naprave muzej kožarstva i nazovu ga po njegovom imenu nije imao ko ponudit. Niti su se gradske face sjetile da kad već postajemo turističko mjesto, trebali bi spoznali značaj onoga po čemu je Visoko postalo poznato i priznato i prije piramida. A moglo se po uzoru na mnoge zemlje gradnjom kompleksa muzeja o razvoju kožarstva ostaviti pečat generacijama koje dolaze i danas sanjaju ljepšu budućnost u Njemačkoj.
Visoko nije što je nekad bilo. Ugašeni su simboli grada: KTK Visoko, Vitex, Velepromet…
Vizonaru zlatnog vremena našeg grada neka ti je vječni rahmet.
Sadžida Dedić