Salko Vranac, popularni automehaničar iz Visokog sa nadimkom Tica, napustio je ovodunjalučko sivilo i preselio na bolji svijet. Veliki majstor i šaljivdžija iz ulice Đure Pucara Starog u Visokom. Dok je ulica dobila ime Gornje Rosulje, Salko je već bio oldtajmer po znanju, ali ne i po godinama.
Porodica Vranac u Visokom je bila i ostala najveći zaljubljenik „oldtimera“ – starih limuzina.
„Simca“ za kćerku Adisu, „Mercedes“ za sina Asima i naravno „Mečka“ za glavnog majstora Ticu.
Prva izložba oldtajmera u Visokom davne 2007. godine donijela je prve priče o neobičnom hobiju porodice Vranac koja je objavljena u dnevnom listu „Oslobođenje“.
„Petnaestak godina učestvujemo na ovakvim skupovima oldtajmera. Bili smo već u Hrvatskoj, Srbiji i Njemačkoj i imamo izuzetno pozitivna iskustva. Ovo su druženja na kojima se razvijaju dobra prijateljstva. Kada zatreba dijelova, one jeftinije u razmjeni dobijemo besplatno, dok skuplje nešto i platimo. Putem Interneta je moguće pronaći svaki dio.“- pričao je tada majstor Salko pojašnjavajući kako jaranima iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Mađarske, Njemačke i Rumunije kada dođu u Visoko ponude prava osvježenja uz Vispak kafu, ručak u tadašnjem restoranu Bolid i obilazak piramida.
Kasnije su prvenstveno sin Asim ali i majstor Salko postali zvijezde na društvenim mrežama sa simpa pričom i zanimljivim video klipovima.
Majstor Tica senior bio je kao Broj 1 iz Alan Ford romana. Sve visočke priče i anegdote imao je u malom prstu. Aferime današnjih loko tajkuna i biznismena prepričavao je u šali.
Visoko je teška mahala kasabskog mentaliteta pa bi neko Majstoru i zamjerio kad pretjera sa šalama ili kad izleti neka psovka. Visoko, ko Visoko. Nije se rodio ko je mahali ugodio. Majstor Salko je to znao i nije se puno sekirao.
Sin Asim mu je nekad zamjerao što kupuje „harabatije“, a ne ulaže u nova vozila. Svjesni voznog parka koji je njemu i sestri Adisi ostao u naslijeđe sigurno će nastaviti očevim „oldtajmerskim“ stopama.
Otišao je MAJSTOR. Nije bilo nerješivih problema u njegovoj radionici. Autolimarski radovi za njega su bili prava umjetnost. Nekada su automobili izlazili iz Salkine radionice bolji nego poslije izlaska sa fabričke trake.
Vazda je igrao za raju i pomagao raji. Radionica na skretanju za „Caricu“ ostala je bez svoje najjače karike.
Visoko bez ljudine, poštenjačine, šaljivdžije i jednog od svojih zaštitnih znakova.
“ALAT, AUTO I CUKO MORAJU BITI NJEMAČKI. ŽENA MOŽE BITI HERCEGOVKA.”, jedno od zlatnih pravila visočkog Majstora.