Nerado se budim i već je 6:30 ujutro. Jedva se dignem iz kreveta obećavajući sebi da ću danas, po povratku iz škole, odspavati makar pola sata. Ne razmišljam da ostajem kući, škola je moja obaveza i rado ću ići. Nikad nisam razmišljala kako je to mjesto gdje se mučimo i gubimo vrijeme. Spremim se polahko, zgrabim već sinoć pripremljenu torbu, a na putu do škole provjeravam da li je svaka zadaća urađena, je li svaka sitnica u torbi…
Kako dolazim ispred škole, začujem glasno zvono i još me više razbudi. Idem dvorištem, za nosnice me pecka duhanski dim, ne da mi da dišem. Gazim neispušene cigarete, ugašene čim se zvono oglasilo. Zbog čega to oni rade?
Prvi čas: matematika. Kabinet je na drugoj strani hodnika i kako se približavam kabinetu, razmišljam o zadacima koje nisam razumjela, a moram razumjeti. Razmišljam o budućnosti, tek sam krenula tom stazom školovanja. Trebat će mi nekada i negdje sigurno, a možda neću imati priliku kao sada, na tom času, besplatno da upitam i dobijem odgovor.
Profesor je ušao u učionicu par minuta poslije zvona. Iznenadio se kako je malo učenika u učionici. Međutim, tek nakon pola sata, počeli su da pristižu – odmorni, naspavani, zadovoljni i ubijeđeni da su vrjedniji od nas koji smo stigli na vrijeme. Kako oni svi stigoše, ponovo se oglasi zvono i završi se čas. Razočarana sam jer, ruku na srce, tih 45 minuta nikako nije dovoljno da profesor stigne odgovoriti na moja pitanja. Ipak je tu mnogo važnijih stvari: ušutkati posljednje klupe, izvući „znanje za dvicu“ iz par učenika i tako te stvari koje danas čine naše obrazovanje.
Dok traje ova buka malog odmora, počinjem da razmišljam o onome što roditelji stalno pričaju. Ta njihova priča mi je već podobro poznata i dosadna. Eto, kao, bila jednom jedna „ozbiljnija“ vremena, djeca se bojala policije, profesora, matere, babe. Kažu nije se smjelo šarat’ po klupama, nisi mogao pušit ispred škole. Bilo omladinu stid starijih, kažu. Ma da li je to stvarno moguće? Ne znam, nekako djeluje nestvarno, a znate priče roditelja – vazda tu ima uveličavanja.
Zazvoni zvono i prekide me u razmišljanju. Ulazi profesor bosanskog jezika i na tabli napiše da danas interpretiramo odlomak iz romana „Derviš i smrt“ – haman najpoznatijeg romana naših prostora. Pogleda čovjek prema nama, nekako svakog od nas pogleda u oči i upita: „Ko je čitao ovo djelo?“. Nasmijaše mu se ovi iz posljednjih klupa. On ponovi pitanje. Niko ne diže ruku. Počeli se vrpoljiti, zbijati šale – KO TO DANAS ČITA KNJIGE? NIJE NAM BILO ZA LEKTIRU, NISMO PROČITALI!
Htjedoh dići ruku, ali me bilo nešto stid.
Razmišljam o danima koji predstoje
I takav svaki dan bijaše te četiri godine. Kasnije se rasuli svi, glave okrenemo jedno od drugog. Mati i babo i dalje pljuju sistem i škole dok se ja sad mučim od ispita do ispita. Kontam da će doći te neke godine kad ću malo više razumjeti i saznati ko nam to krade znanje. Preznojim se kada me život uvjeri da je svaki dan jazuk bilo ustat rano zbog ONAKVOG obrazovanja. Sve ovo sam mogla i sama, bez tvrdih klupa, netolerantnih kolega i neozbiljnog sistema, bez političkih voda koje stalno struje svud oko nas, bez onog duhanskog dima ujutro u 7 sati. Nikako da shvatim čemu sve to i stalno izbjegavam te misli jer me dovedu do toga da je i danas sve što radim uzalud. Kažu da i fakultete danas „kupuju“, a kupovali ili ne, posla kasnije svakako nema.
Objasnite mi ko je režiser horora pod imenom: ŽIVOT OMLADINE DANAS.
(ViPromo arhiv, oktobar 2017.)