Jednom je kornjača pomislila da ne bi bilo loše kad bi zagospodarila svim mudrostima koliko god ih ima na svijetu i kad bi tako postala jedino mudro biće na svijetu. Tako mudro da bi joj se svi obraćali, čak i kralj i njegovi savjetnici kad bi htjeli da riješe neko teško pitanje.
I kornjača se prihvatila posla i počela skupljati mudrost. Svaku koju bi našla, strpala bi u tikvu i otvor na tikvi zatvorila gužvom od lišća.
Kada je pomislila da je sakupila svu mudrost, ona odluči da tikvu punu mudrosti okači na vrh najvišeg drveta, kako se do nje niko ne bi mogao popeti.
Kornjača uveza grlić tikve tankim konopcem, slobodne krajeve veže u čvor i konopac prebaci oko vrata tako da joj se tikva klatila na trbuhu. Zatim pokuša da se uspne na drvo, ali primijeti da joj je to nemoguće jer joj tikva smeta. Pokušala je i ovako, i onako, ali sve je bilo uzalud. Odjednom začu kako joj se neko smije iza leđa. Okrenu se i opazi lovca.
– Draga moja – reče lovac – ako misliš da se popneš na drvo moraš tikvu vezati na leđa.
Kad je čula ovako mudar savjet, kornjača uvidje da na zemlji ima još mudrosti. A ona je mislila da je sva mudrost ovoga svijeta u njenoj tikvi!
Ljutila se što je uzalud traćila vrijeme skupljajući mudrost. Od ljutnje tresnu tikvom o zemlju. Tikva se raspade, a mudrosti se raspršiše u sitne komade i razletješe na sve strane.
Eto zašto svaki onaj, koji hoće da traži, može naći zrnce mudrosti, ali svu mudrost svijeta nikada neće skupiti.
Zapadnoafrička priča