OSMIJEH JEDNE DAME

Posebni ljudi su oni koje sretneš jednom i pamtiš ih cijeli život. Takva je bila Nataša Šahinović. O Nataši sam slušala priče. Kako sam bila na raskršću mnogih izazova, oduševljavala me činjenica da je sa osamnaest godina otišla u Beograd na studije.

Godinama poslije u holu Gradskog kina srest ću svoju profesoricu Nuru Memić sa jednom gospođom.  Zagrlila me moja profesorica, potom se okrenula i rekla veselo: „ Sadžida, da te upoznam sa Natašom“.

Pružile smo ruku jedna drugoj. Njezin blag dodir i osmijeh okrunjen tišinom koja je izvirala iz dubine njene duše, a zamišljala sam je drugačijom, pamtit ću zauvijek.  Nisu je promijenila sva svjetla metropole u kojoj je provela najljepše godine mladosti.

Nataša Šahinović, kćerka Hasana i Nevrese Šahinović, rođena je 21. januara 1951.godine u Visokom gdje je pohađala Osnovnu školu i gimnaziju.

Diplomirala je  istoriju umjetnosti na Filozofskom  fakultetu u Beogradu. Tema njenog diplomskog rada bila je „ Srednjovjekovni utvrđeni gradovi u BiH“.

Na istom fakultetu prijavila je magistarski rad na temu „ Gotička skulptura u BiH“. Događaji iz 1992. godine spriječili su je da odbrani titulu magistra.

Nataša je većinu svog radnog vijeka provela  u Zavičajnom muzeju ostvarivši  značajan doprinos na istraživanju, sakupljanju i prezentaciji kulturno- historijskog naslijeđa srednjovjekovne Bosne. Jedno vrijeme radila je i kao profesor historije umjetnosti u gimnaziji.

Na poslovima arheoloških istraživanja radila je sa vrsnim stručnjacima Pavom Anđelićem, Ivom Bojanovskim i Đurom Baslerom. Pavo Anđelić je terenske izvještaje Nataše, sa samostalnih istraživanja i rekonosciranja, uvrstio kao punopravne stručne rezultate u svoje naučne radove.

Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992.godine u potpunosti se posvetila spašavanju zbirki Zavičajnog muzeja u Visokom. Pratila je oštećenja na kulturno-historijskim spomenicima u našem gradu i okolini.

Bila je to borba sa vjetrenjačama. Koliko god je agresoru bio cilj da što više razori grad ne birajući ciljeve, toliko je gradska vlast bila ravnodušna da bilo šta učini kako bi spasila i sačuvala vrijedne eksponate.

U znak sjećanja na autorku Sadžidu Dedić