Pjesma o Nur hanumi nastala je jednog predvečerja ogrnutog sjećanjima i toplinom.
Posvećena je Fati Handžić, kćerki Salke i Habibe Handžić. Stariji Visočani su je poznavali kao Džananovića Fatu, jer je većinu svog života provela u kući dr. Hajrudina Džananovića i njegove sestre Fahire. Bila im je domačica, sestra, kćerka, najodaniji prijatelj. Jednostavno nisu mogli zamisliti život bez njenog osmijeha, dobre duše…
A ona Fata bila jedinstven primjer bošnjakinje koja svoje breme života nosi dostojanstveno pružajući ljubav kako svojim najdražim sestrama Mini, Selveti i Vasviji, tako i svima onim koji su je poznavali.
PJESMA O NUR HANUMI
Iza nje su ostala samo proljeća
slapovima sunca okićena
Vedra neba su nas dočekivala
Ona je tiho koračala sokakom
Viđali su je ponekad
Nasmijanu i toplu
Ako se ikad u svojim nesanicama
Pitaš za izvore sabura
U njenim je očima obitavala
Ta beskonačna smirenost
Svijala je nježno
U svoje naručje najdraže
Zahvalna Uzvišenom Gospodaru
Za milost
I bdjela pokorno nad životima
Iza čijih su prozora
Lebdjele magične tišine
Gdje su samo cvrkuti ptica
Uvijek dobro došli
Ljudi tek ponekad
Iza tih raskošnih zidova
Odraslo je djetinjstvo
Ostarila je mladost
Ni traga od umora
Ni traga od tuge
Otkane svilene bošče
Za snove nedosanjane
Za noći neljubljene
Za jutra uramljena
Čistoćom uma
I dušom čije su odaje
Zračile ljubavlju
Nestvarne ljepote
Sad je i uvijek bila
Melek
Srebrenim paučinama
Pokrivena
Nur hanuma
Sadžida Dedić