Sport je, jednostavno, takav. A i mi. U jednom trenutku pobijediš aktuelnog prvaka Evrope u košarci, a u drugom si na aerodromu, završio si nastup na Eurobasketu i putuješ kući. Između onoga koliko želiš, misliš da možeš i onoga što je realno, mi nismo imali priliku čak ni da se nađemo na sredini.
U “grupi smrti”, košarkaši BiH bili su i više nego dostojni i kvalitetni, ali naš put na smotri najboljih evropskih selekcija završio je u Kelnu i, kao što je to s nama gotovo uvijek slučaj, ostao je samo žal za propuštenom šansom.
Nema tu previše filozofije, četiri ekipe koje su iz naše grupe prošle u nokaut fazu doše su s ambicijama da osvoje medalju na Eurobasketu, a mi smo im, na kraju svega, napravili “problem” i pokazali zube. Negdje bi i to trebalo biti dovoljno…
Njemačka, kao domaćin i neupitno kvalitetna ekipa, Slovenija kao aktuelni prvak Evrope, Francuska i Litvanija kao košarkaške velesile i mi i Mađarska, kao potpuni autsajderi za bilo kakve kalkulacije. A napravili smo ih, promijenili mnoge planove, iznenadili apsolutno sve, iako od toga, realno, nemamo apsolutno ništa.
U konačnici, ponosni smo, i trebamo biti, bili smo u svakom meču sjajni i konkurentni, što je za državu renomea BiH i više nego dovoljno, no čekiramo kartu i vraćamo se kući. Naš put je završen, a mnoga vrata smo još mogli otvoriti, to je definitivno najjači utisak.
Za razliku od Mađarske, “slučajnog prolaznika” u našoj grupi, bili smo hrabri i ambiciozni u svakoj utakmici, ali nam to na kraju nije donijelo senzaciju i naš put na Eurobasketu završio je s pet odigranih utakmica u Lanxess Areni u Kelnu.
I u svih pet mečeva, pokazali smo da imamo kvalitet i da naš maksimalni domet nije samo doći na prvenstvo najboljih i nakon toga otići kući. S nama je to uvijek drugačije i s nama se uvijek pišu neke druge, vjerovatno i potpuno neočekivane priče. Iz krajnosti u krajnost, od najveće euforije do najbolnijeg razočarenja.
Žal, kao osjećaj koji nam se kao omča sveže oko vrata na svim važnim sportskim manifestacijama, nažalost će obilježiti i ovaj nastup na Eurobasketu, ali ostaje ponos zbog svega onog što su naši igrači, predvođeni stručnim štabom i čitavim timom oko reprezentacije, uradili i prikazali pred očima čitave Evrope.
Hrabri, odvažni i ambiciozni, al na kraju, nedovoljno dobri i sretni za nokaut fazu u Berlinu i onaj famozni “korak više”.
Kraj jednog je uvijek početak drugog puta, a ovaj naš ima perspektivu i ima temelj za koji vrijedi uložiti nadu i vjerovati u njega.
Način na koji smo se suprostavili Njemačkoj i Francuskoj, iako smo dožvijeli poraz u obje utakmice, najbolji je pokazatelj da ova ekipa zaista ima kvalitet i budućnost, a pobjeda protiv Slovenije, aktuelnog prvaka Evrope, u našem odlazećem slučaju samo još više reže vene i vraća nas na prvobitnu žal zbog onoga što smo svi toliko željeli, no nismo uspjeli dohvatiti. A bili smo jako blizu.
U konačnici, bili smo sjajni. Bili smo znatno iznad svog renomea, iznad urušene države koja nije u stanju ni redovno i makar minimalno finasirati državne reprezentacije, pa je biti sjajan samo po sebi uspjeh. Bili smo opasni, za Slovence i Mađare ubojiti i nezaustavljivi, za ostale dovoljno kvalitetni da se niti u jednom trenutku ne smijemo otpisati. Za naše ambicije i želje nedovoljno, ali s nama je to uvijek tako…
Čekiramo kartu i vraćamo se kući, povratka u ovom trenutku nema… Eurobasket neće pamtiti Bosnu i Hercegovinu kao ekipu koja nije imala sreće na žrijebu grupne faze, ali svi oni koji su pratili naš tim u Kelnu trebaju biti sretni i ponosni što smo Evropi pokazali da se ispod bh. obruča još uvijek zna i ono najbitnije, igra kvalitetna košarka.
klix.ba/ViPromo