Most bez imena, kada uroni u mrak, izranjavan maljem prošlog vremena, započne priču ljubavnu. Most priča, a žubor rijeke prenosi sjećanja na sastanke iznad lukova mosta i pokušaj da ona nakon poljupca otvori oči. Tamne oči u koje je on sakrio zvijezde skinute sa purpurnog nebeskog svoda.
To je jedna od nedovršenih priča sa mosta bez imena. Mosta koji čeka rekonstrukciju tešku milion maraka. Nakon popravki 1945. i 1974. godine vrijeme je da zasija u punom sjaju i dobije neko lijepo ime. BETONSKI baš i nije neko. Lukove i kule načelo je vrijeme, kamioni, autobusi… Malter otpada, pukotine su sve evidentnije.
Nedovršenih priča je mnogo. U desnom gornjem uglu je kućića za naplatu maltarine. Davna vremena kada se ulaz u grad naplaćivao za trgovce koji su stizali zaprežnim kolima punim robe. Sitna nadoknada za eventualna oštećenja i prljanje ulica. Druga maltarina se naplaćivala u Dubočcu. Pravoslavna crkva je bio rejon za naplatu maltarine iz pravca Kiseljaka. Tako kažu mlađi zapisničari visočkog vremena. Sa tavana skinute arhive, nekad otkriju lijepe podatke o prošlosti.
Kažu stariji Visočani da je izgradnja trajala od 1924. do 1928. godine. Datum kada je most “progledao”, po mnogima je 20. juli, ali možda ga neko i ospori. Imali smo i tada predstavnike vlasti koji su obećavali narodu sve i svašta pa i mostove. Ako su maltari bili iz porodica Dervišbegović i Novokmet, možda su Spahe obećavale most u zamjenu za glasove. Adam Til je projektovao i vodio građevinske radove izvođene u vakat Kraljevine SHS.
