Snaga ljudskog duha ponekad može dostići nevjerovatne visine nemogućnosti i sopstvenog Olimpa. Ramazan je prilika da se čovjek resetuje, da napravi unutartjelesnu katarzu, da poništi sve loše i virusno što se učahurilo u porama njegovog srca i života.
Snaga ljudskog duha i uma ponekad pobjeđuje razumska očekivanja, a zlo koje se nađe na putu, bude pregaženo kao potok kojeg pregazi odlučna armija, koja brani svoju rodnu grudu.
Teške su sudbine ljudske. Jednu takvu za Preporod.info ispričao je Seid Zimić, rođeni Žepljak sa adresom stanovanja u Visokom. Profesor bosanskog jezika i književnosti. Logoraš. Svaki ramazan mu daje dodatnu šansu da se prisjeti ramazana kojeg je proveo u logoru u Užicu, u Srbiji.
Optužen i osuđen, kao i većina njegovih logor prijatelja, samo na jedno i samo zbog jednog. Ali, i u takvim mukama se izrode junaci, a oni su spremni da otkinu komad sebe, da bi pomogli drugima, ne pitajući koliko to košta.
– Vremenska distanca od dvadeset i pet godina samo mi je dala mogućnost da jednoj životnoj epohi, mojoj i meni sličnih, dam pravu definiciju i vrijednost. Ja se ničega ne prisjećam, ništa ne izvlačim ispod kože, ja sam logoraš i danas i, najvjerovatnije ću skončati kao takav. I kod običnog smrtnika velika iskušenja su velika. U nametnutoj poziciji – biti il’ ne biti – lijepo je kad odnekud iz budžaka čuješ opomenu, mudrost sijede brade: “Hvala Allahu, dobro je, može i gore”. Tad se javlja ona psihološka katarza i priznanje Istine – Allahovom voljom i milošću smo stavljeni na iskušenje koje mogu/možemo podnijeti – kaže Seid Zimić Žepljak za Preporod.info.
Ostvarenje dječakova sna
Ističe kako je u 222 dana njegovog “tamnovanja” u logoru svoje mjesto, zajedno sa logorašima, zauzeo i prijatelj ozarenog lica da drži svjetiljku nad tužnim licima njihovim. Stigao im je ramazan.
– Trebalo tako da bude, ništa nije slučajno. Iskustvo sa puno krajnosti. Dvadesetjednogodišnji dječak odlučio da posti. Poznavao sam ga (iz Brložnika, nedaleko od Žepe), ozbiljno čeljade i njegov nijjet je bio ozbiljan. U sveopćem metežu, kad su pogažene sve ljudske norme, ne liči sat na sat – trebalo je momčiću obezbijediti bar malo uslova da realizuje svoj nijjet. Prilično dugi ranojesenji dani. Hrane nema, voda na dozvolu. Higijena bez definicije. Bolesti i krikovi danonoćno društvo. Obećali smo pomoći, obećanje je dūg. Otkidali smo od svog simboličnog obroka i donosili postaču. U početku sam primjećivao njegov stid, ali je vremenom spoznao da i naš nijet ima vrijednost. Postao nam je uzdanica, zvijezda vodilja. Utvrđivanje vremena za početak i kraj posta i namaza je bila čitava filozofija. I učevni i manje učevni su pokušali biti što tačniji, ali kad se sve podvuče, vrijeme je računato – odoka. Akšam nam je pravio najviše problema, upaljena svjetla, i stražari su mogli lako da uoče dječaka na namazu. S vremena na vrijeme smo namjerno pravili ekscese da skrenemo pažnju na sebe, pa nek bude i serija šamara, dok čeljade ne završi s namazom. Prođe i ramazan, prođe i dvadeset i pet godina, a ja se i danas ponosim ljudima koji su bili sa mnom – dječakov san je ostvaren – kaže Zimić.
Prisjeća se naš sagovornik činjenice da je bio okružen ljudima/tipovima različitih karaktera i spoznaja, a kad je humor u pitanju, kako kaže, svi su bili na istoj frekvenciji.
Prepričavanja su bila glavna zanimacija u situaciji kada ne znaš šta i kako dalje. Pa, tako su se pravile logorske emisije.
– Počinju prepričavanja prijeratnih Bajrama i priče liče na onu emisiju “Dogodilo se na današnji dan”. Neko odluta na Bajram u Žepu, neko u Gođenje, neko na Godimilje, a bilo je i onih koji donesu atmosferu sa srebreničke regije – sa Žutice. Otme se i poneka laž sa puno smijeha koji traje do stražarevog upozorenja i vraćanja mašte u realnost, u četiri zida – riječi su Žepljaka.
“Lagao sam u ramazanu!”
Laži nema mjesta u ramazanu, ali poručuje da je nekada morao lagati, jer istina je znala pregaziti ljude, a u situaciji kada je svaki dašak borbe potreban, to se nije smjelo priuštiti. To je, jednostavno, bio veliki luksuz.
– Gotovo sve priče logoraša su mnogo slične, a još više različite. Svako je prošao kroz svoje “sito i rešeto”. No, ima jedna realija koju neću nikada zaboraviti: ne znam koji je bio dan ramazana, ali Crveni krst dostavio pisma koja su dugo putovala, pocrnjela od cenzure, zgužvana od nebitnosti. Vanredno stanje i strepnja. Logoraši hoće informaciju, ali se plaše neke loše. U ratu su sve informacije, manje-više, loše. Čovjek koji nije znao čitati me zamolio da mu pročitam pismo od njegovih koji su se stamili u neke Brgule kod Vareša. Pristao sam, strah me sadržaja. Mogao bih reći nešto što ne bih trebao. Jednu rečenicu čitam naglas, a drugu očima i vagam njen sadržaj. Ako joj je sadržaj loš, preskačem je i branim se – loš rukopis. Lagao sam svjesno u mjesecu ramazanu. Sebi sam oprostio, a ne znam da li je i starac kad je saznao istinu – riječi su našeg sagovornika.
Kako i sam kaže na kraju razgovora, nema tog filmskog platna na koje se može postaviti priča jednog običnog logoraša, a takvih je na stotine.
– Ponekad mi bude žao što nisam imao mogućnost da pišem dnevnik, možda je bolje – ponešto je lijepo i zaboraviti. Kad bih mogao zaboraviti logoraše iz čuvene “sedmice”, ja bih bio sretan. “Sedmica” je posebna galaksija. Koji je to lajt-motiv održao ljude ljudima? Možda istina, možda spoznaja da je moralo tako da bude, možda obaveza prema onoj nejači koja se ulogorila u Brgulama kod Vareša, možda, možda … Allah najbolje zna!- rekao je na kraju razgovora za Preporod.info Seid Zimić Žepljak.
(Haris Ahbabović/Preporod.info)