Skupo, preskupo je plaćena ova država. Svaka treća ili četvrta generacija je krvlju plaćala, već davno otplaćeno, parče zemlje i dio neba zvjezdanog. Još uvijek odjekuju krici po praznini istoka, izgleda, nerazumljivi i nepotrebni.
Rezultati kataklizme uklesani u spomen-obilježja zasađena uzduž i poprijeko i gube smisao u percepciji nove generacije. Ne prihvaćaju svoje „ja“ koje je utemeljeno samo nekoliko decenija prije prezenta. Manifestacije, manje-više, protokol bez duše i emocije. Patriotizam se prevodi kao obična imenica ili izlizani naslov na konkursu za školarce koji misle (ako misle) da su rođeni u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu.
Fali jedna karika ljudskosti. Fali generacija originalnih Bosanaca sa svojom univerzalnom misijom. Spomen-obilježja im skameniše maštu. Starinje posrnulo, nije se snašlo u marifetlucima bezdušnih izazova. Omladina izgubila kompas, izgubila dostojanstvo (ili ga nikad nije spoznala), ali uporno čuva mjesto u redu pred ambasadom obećane zemlje. Možda i opravdano, mnogo je puta logika izgubila smisao. Historija svjedoči.
Renesansa patriotizma! Prvi mart mora trajati 365 dana, dvadeset i peti novembar mora trajati 365 dana i tako ukrug, ljudskije, iskrenije, nježnije i mudrije … Stid me je – majci Prijedorčanki ne smijem pogledati u oči, spomen-obilježja zaobilazim u širokom luku, predug je spisak onih kojima sam dužan. Neću u red pred nekom ambasadom – nikad mi moja generacija ne bi oprostila.
/szž/