Trećeg decembra se obilježava Dan osoba sa posebnim potrebama. Na kraju Dnevnika prilog od pet minuta. Slika uvijek ista.
Osoba u invalidskim kolicima nemoćna je pred stepenicama, slijepi i slabovidni imaju problem, u većini gradova nema zvučne signalizacije, tamo gdje je i bilo ukinuta je jer ometa “normalne” građane. Šta je pet minuta priloga ili jedan dan prema 365 dana puta godina koliko imate. Ništa. Jednom, gospodo novinari, posjetite bolnice i domove zdravlja. Tamo baš ništa nije prilagođeno čovjeku koji ima trajni problem sa kretanjem i sl. Postoji samo dobra volja pojedinaca da vam pomognu, ali ona je doista rijetka. Nije pomoć ako ću biti prozvana prva na pregled kao prioritet. Problem su visoki stolovi na koje se jako teško popeti ako ste niski rastom i nemate snage.
Sa tim problemom sam se suočila u Kantonalnoj bolnici u Zenici kada sam uoči jedne teške operacije trebala pregledati mokraćni mjehur. Nisam se mogla popeti na stol. Medicinski tehničar je bio izuzetno drzak.
“Penji se! Neću ja ovdje noćiti čekajući tebe da se skontaš. Vidi šta su oni nama poslali, pogledaj je na šta liči! Napiši da pacijent odbija pregled”, obraća se nabildanom kolegi kojem ne pada na pamet da digne pozadinu i pomogne mi.
Uspijevam ostati mirna i progovoriti da nije tačno da odbijam pregled, već se ne mogu popeti na sto.
Nemaju oni ni alternativno rješenje kako da se pregled obavi, jer im je nivo intelekta u minusu. Možda su ovo grube riječi, ali je ovo ništa šta se meni sve u pola sata izgovorilo. Dolazak glavnog doktora Leke, koji je bio divan, stvar je riješena…
Ja sebe nikada nisam smatrala invalidom niti osobom sa posebnim potrebama, jer nisam bezvrijedna i ne vidim ništa posebno u tome što će neko pružiti ruku da vam pomogne pri kretanju. Svjesna sam da imam zdravstveni problem i da sam samo po tome drugačija od ostalih. Nisam to nikada doživljavala kao kaznu od dragog Boga, već kao kušnju u kojoj moram dostojanstveno ustrajati.
Imala sam beskrajno lijepo djetinjstvo. Po cijeli dan sam se igrala sa Suadom i Amelom. Igrale smo se “žena”, pravile sok od uvehlih latica cvijeća. Posjećivale se sa bebama. Imitirale stvarni život naših majki. Jedan od većih poduhvata je bio otići na česmu Mujage Brkića. Divni su to ljudi bili. On i njegova žena Uzeira nikada nas nisu istjerali ni ružili. Suada i Amela su redovno točile vodu za potrebe našeg“ domaćinstva”. Moj pokušaj da donesem vode uspio je dva puta, treći put sam pala u bazen. Amela je stajala sa već natočenom kanticom iznad mene i onako izbezumljena prosula je vodu na mene. Nikad me niko nije tako dozvo… Amela, volim te! Ponekad bi nam se pridružile i rahmetli Amra, Melica, Hajra i Zinka. Igrale smo se na livadi gdje je sad Kulturni centar. Ne sjećam se više naziva igara. Gdje nisam mogla učestvovati, bila sam pravedni posmatrač.
Vrijeme je prolazilo. Upisala sam se u školu. Prvi dan je bio dramatičan. Učinilo mi se da je škola na kraj svijeta. U razredu je bilo mnogo nepoznate djece. Majka je izašla vani. Ostala sam sama. Ne mogu reći da me je bilo strah, ali da mi je bilo ugodno, nije…
Narednih dana sve je bilo drugačije. I sad sigurno mogu reći da su me svi u razredu prihvatili i voljeli i bili spremni pomoći u svakom trenutku. Ipak, tu sam osjetila i prve znakove diskriminacije. Svaki put kada je moj razred išao na neki izlet, učiteljica Hasna tražila je od moje majke da dođe ranije po mene ili da taj dan i ne dolazim. Desilo se to i u slučaju kada je izlet organizovan u Prijekom, gotovo pred mojom kućom. Na moju veliku radost moje drugarice Ilhana i Sanela su došle po mene da im se pridružim. Svi su bili sretni, samo je učiteljica bila ljuta i zahtijevala je da mi se donese stolica, iako je to bilo nepotrebno. Ja sam djetinjstvo provela na toj livadi igrajući se, ne znam u čemu je tad bio problem.
Sve je išlo svojim tokom. Srednjoškolski dani bili su jednako lijepi i uzbudljivi. Ni tu nije izostala pažnja i ljubav, kako drugova i drugarica iz razreda, tako i profesora. Pisala sam pjesme. Organizovala poetske večeri. Živjela sam za raju i danas bih učinila isto. Oni su me podržavali u ostvarenju mojih snova. Zamišljala sam kako ću se zaposliti i upisati vanredno književnost.
Moj san je bio da kao profesor književnosti približim ljepotu čitanja onim učenicima koji to baš i ne vole.
Trebalo je da znam da nije dovoljno sanjati, već da moraš biti uporan i imati svoj stav. Boriti se za njega svom snagom uma i tijela. Drugi ne misle isto, oni rade kako njima odgovara. Nikada se nisam zaposlila. Na procjeni radne sposobnosti ljekarka Suada P. rekla je da sam nesposobna i pod posebnim uslovima rada. Uvijek sam se pitala dođu li joj kad na san moje suze.
Moji roditelji, koliko god su učinili ogroman napor da završim školu vodeći me svaki dan dvanaest godina, učinili su i to da se svi moji snovi sruše. Možda su njihove namjere bile dobre. Beskrajno im hvala. Učinili su mnogo. Pružili ljubavi pregršt, ali ja i danas mislim da je otac napravio veliku grešku.
Stalni boravak u kući učinio je da bolest uznapreduje. Dani depresije bili su dugi i teški. Ipak, uspjela sam izaći kao pobjednik iz svega. Ponekad je snaga mog duha ravna tornadu. Da ne potonem do dna, pomagale su mi i moje drage prijateljice – Ilhana, Sanela, Suada, Esma, Edina, Jasna i Belma koja na žalost više nije među nama – mirisne su ruže u vrtu mog života.
Bile su spremne i u Istanbul da me vode. Dovoljno sam rekla koliko duše i plemenitosti ima u njima.
Ja opet nisam imala snage da prekoračim prag. Danas se kajem…
Tražila sam svoje mjesto pod suncem. I našla ga. Sedam godina sam kao spoljni saradnik radila na Radio Nabi. Uređivala sam i vodila emisije “Iz sehare bošnjačke” i “Biser”. Vrijeme nezaboravnog druženja sa Eldarom, Jasminom, Bahrom, Senadom, Medihom, Irfanom, Muedibom…
Kako se Naba gasila, tražila sam posao na Radiju Q. Ljigavo su me odbili. Na Radio Visokom učinili su to elegantno, trebalo je da sama nađem sponzore za emisiju, kao da se radi o igranom filmu, a ne o emisiji koja bi ih mjesečno koštala mnogo manje nego što vrijedi.
A onda sam počela objavljivati svoje tekstove na portalima i život je krenuo nekim svojim tokom. Na pomolu su knjiga kolumni i zbirka poezije…
Dvadeset godina glavni akter svih mojih vanjskih priča je moj taksista, moj rođak, moj mlađi brat Miralem. Takva se ljudina rađa jednom u stotinu godina. Uz mene i dušom i snagom. Sva moja proljeća zovu se njegovim imenom, jer tad se otisnem u svijet.
Moja životna priča nije hvalospjev o meni. Ovo je priča o neprestanoj borbi sa samim sobom i drugima. Ovo je priča o životu koji je težak, koliku god udobnost imali. Podrugljivi pogledi, osmijesi. Razna pitanja. Prepreke. Ne postoje više. Ljudi su divni. Vremenom sam naučila da samo takve primjećujem.
Oduvijek sam imala svoj cilj, ostaviti trag po kom će me pamtiti svi moji sugrađani, moji prijatelji, trag na koji će biti ponosni moji rahmetli roditelji, moj brat i moja sestra.
Mislim da sam na putu tog ostvarenja.
Sadžida Dedić