Posljednji je dan mjeseca novembra. Mjesec koji sam godinama slavila više ne volim. I može više nikad da ne dođe. Uskoro će zima, a da li će i snjegovi?
Poezijom vječitog mladića Izeta Sarajlića grijem dušu kao nekad u mladosti. Uz jutarnju kafu želim vam život ispunjen iskrenom ljubavlju…
Neka vam nikada ne bude teško izgovoriti riječ ljubav. VOLIM TE pokažite djelom. Ruže ponekad cvatu i po olujnom nevremenu.
Volim vas.
IZET SARAJLIĆ
Drugi put bih znao
Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima
i zalascima sunca.
Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama
i šetnjama na mjesečini.
Premalo sam se opijao vinom prijateljstva
mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj
nisam imao barem dvojicu prijatelja.
Premalo sam vremena odvajao za ljubav
kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme.
Drugi put bih znao neuporedivo više
da uživam u životu.
Drugi put bih znao.
Govorila si o snijegu
Govorila si o snijegu koji je zavejao ulice.
Govorila si o snijegu koji je zavejao naše zagrljene stope.
A ja sam znao jedno:
da te moram zadržati,
barem dok tuguju drvoredi.
Ida
voli me.
Topli kao Golfska struja
znam
oplovićemo sva mora nježnosti
i bićemo jednom samo uspomene.
Ali to je kraj balade a mi smo tek u sredini.
Ida
voli me.
Voli me
Ida
barem dok plaču drvoredi.
Voli me
Ida
barem dok psalmuju vjetrovi.
A poslije,
voli me barem do moje smrti.
Poslije,
kad umru vjetrovi.
Voli me
Ida
kao da nikad nećeš otići.
Kao da ćeš otići sutra.