Tužna jesen. Ne miriše ona više kao nekad.
Kiše se spuštaju iznenada. Sunce je umorno. Bori se sa tmurnim oblacima. Dotiču me tišine. Na sve moguće načine pokušavam da ih obojim u ovu kasnu večer. Puštam Bartolomeja da svira “Ti si mi u krvi” i “Krasiva”. Uživam.
Sjećam se, u svijet klasične muzike uvodile su me Adela Lozančić, Afrodita Likić, Mirjana Radan i Ševala Bečar. Bile su toliko različite, svaka na svoj način drage i tople. Ja samo znam da slušam muziku i ništa više. Svaku sam od njih na malom odmoru molila da mi sviraju Beethovena i to “Pismo za Elizu”. To je nešto najnježnije i mojoj duši milo slušati.
Poslije sam po završetku srednje škole u posebnim trenucima slušala izvedbe Ive Pogorelića. Bio je unikatan i kao čovjek i kao muzičar. Koliko god se pisalo o njegovoj virtuoznosti, toliko se pričalo o njegovom braku sa ruskinjom Alisom. Bila je dosta starija od njega. Bila mu je profesorica u koju se on zaljubio i ponudio joj brak. Prvi put je odbila. Njegova ljutnja je dosegla vrhunac kada je prestao dolaziti na časove.
Poslije jednog dugog razgovora sa svojom profesoricom on se vraća na redovna predavanja. Oženio ju je i njenog sina prihvatio kao svoje dijete.
Njegovi koncerti su bili iznimno posjećeni. Privlačio je pažnju kako virtuoznim sviranjem tako izgledom i ponašanjem.
Uvijek sam razmišljala da se ti veliki umjetnici rađaju u posebnim sredinama, gotovo nepoznatim. Njihovo jedino bogatstvo je njihova umjetnost. Shvatila sam to prateći umjetničko putovanje Bartolomeja Stankovića koji je jednako velik u sviranju klavira kao i Pogorelić, ali je i drugačiji po svemu drugom.
To produhovljeno lice dječaka rođenog 1. marta 1988. godine u Zenici niste mogli ne primijetiti na godišnjim koncertima u Muzičkoj školi “Avdo Smajlović” pod mentorstvom profesorice Bahrije Šabanović. Taj spoj muzike i duše u tek nastalom dječaku. Ti pokreti i uživanje pri izvedbi svake kompozicije bili su više nego očigledni.
Muzički genije, maestro je rođen.
U Sarajevu je završio srednju muzičku školu u klasi profesorice Angeline Bojović-Pap. Na muzičkim takmičenjima redovno osvaja nagrade. One gode ali i obavezuju.
Godine 2011. diplomirao je klavir u klasi profesorice Pavice Gvozdić u Zagrebu, potom upisuje postdiplomski studij na pijanističkoj akademiji “Steinwaj” Veroni u klasi Federica Gianella kod kojeg je uspješno završio pijanistički master studij.
Svojim izvedbama ukrasio je bezbroj večeri u Veroni, Negraru, Malcesineu, Zagrebu, Velikoj Gorici, Slavonskom Brodu, Pakracu, Opatiji, Slatini, Samoboru, Sarajevu, Zenici, Kiseljaku…
Nije ga zavela raskoš metropola, niti sjaj dvorana i odabrane publike. Nosio je sa sobom na daleka putovanja dah svoje čaršije, onaj jedinstveni miris pripadnosti. Putovao i upijao ljepote svijeta, a onda se vraćao u svoj kraljevski grad Visoko i sa jednakim poštovanjem održavao koncerte. Poklanjao im najljepše melodije svjetskih kompozitora na svoj jedinstven način.
Svaki put kada bi se poklanjao publici na kraju koncerta činilo mi se da ih grli dušom, pogledom, srcem. Melodije oplemenjene tišine dugo bi odzvanjale u svakom posjetiocu. On traži u svakom od prisutnih onu tajanstvenu nit magičnim zvucima.
Sada je profesor na Muzičkoj akademiji. Negdje se sjedinjuju te mladosti. Negdje se bude snovi tražeći svoja svitanja. Rađaju se novi velikani u naručju Bartolomeja, jednostavnog i skromnog mladića koji živi muziku.
Bartolomej, uskoro će snjegovi. Djetinjstva će sanjati pahulje na rumenim obrazima. Ja ću nestajati u svijetu magičnih zvukova zanesena ljepotom. Čekati proljeće…
Ti ćeš koračati svijetlima svojih staza.
Sadžida Dedić