Modrim plaštom od svile ogrnula se mahala. Krase je svjetla… Bajram će osvanut za nekoliko sati…
Kuće su čiste. Mirišu na baklavu i topla peciva. Tišinu krune tihi koraci Almasa-hanume i njene kćerke jedinice Emine. Sretna je što je dočekala da joj njena mezimica može pomoći u pripremanju sobeta i kućanskim poslovima. Budno je posmatrala svaki njezin pokret.
– Stavi baklavu u rernu na tihu vatru nek se malo ugrije. Na ringlu stavi onu bijelu šerpu u koju sam ti nalila litar vode i u to dodala kilogram šećera. Kad provri agda, pusti nek vrije deset minuta. I ne boj se, sine, neće ti se nikad ušećeriti baklava. Neće svi doći prvi dan. Traje to danima, kćeri moja lijepa.
Emina je precizno polijevala svaki komad baklave. Pazila je da se gornja korica ne odvoji i ne poremeti savršen izgled omiljene poslastice. Kraljice Bajrama i svih mubarek događaja.
Sve je odisalo ljubavlju. Almasa-hanuma se, dok je raskuhavala peksimete, prisjećala svog djetinjstva. Bilo joj je jedanaest godina kada joj je majka rekla da zakuha to slatko tijesto koje je najviše volio njen babo. Drhtala je dok se borila sa količinom tijesta u vangli. Često je to pričala svojoj Emini. I kad je prvi put oprala sudove na avliji, igrajući se, kad je mati došla s njive, pohvalila je komšinici. Od tad to više nije bila igra. Bio je to redovan posao.
Emina je slušala te zanimljive priče. Upijala je svaku riječ. Jednom će to pretočiti u knjigu. Grijeh je zaboraviti običaje, razmišljala je u sebi. I bila je u pravu.
Divila se majčinim pokretima. Jednakim lopticama tijesta, koje su još zvali bule… Nadolazile su polahko. I sad tako sićušne pretvorile su se u velike slasne kolače posute čurekotom.
Kad su završile sa pripremanjem hrane, odahnule su na trenutak uz domaću limunadu i mevludsko šerbe koje je pripremljeno nekoliko dana ranije…
Almasa-hanuma je iz latice izvadila novac i stavila ga u korpice koje je Emina ukrasila satenskim trakama. Za one koji više nisu djeca, a ni dovoljno odrasli da sami privređuju, pripremila je hedije…
– Majko, pošto smo sve završile, ja bih pošla na počinak – tiho reče Emina.
– Sačekaj još malo!
Ustala je vidno umorna i otvorila starinsku seharu. U njoj je donijela ruho kad se udala za Šemsudina. Iz sehare je izvadila tkanu bošću u kojoj su bile umotane crvene dimije od svile, bezana košulja i prsluče.
– Ovo ćeš sutra obući i dočekati amidže i tetku. Jemeniju i papuče imaš! Hajde, što me gledaš tako, novu haljinu obuci kad ih budeš obilazila. Ja sam jedva svoju rahmetli majku nagovorila da mi kupi ovu nošnju na Baščaršiji i nosila sam je na Bajram i na teravije za sedamnaestu i dvadeset i sedmu mubarek noć Ramazana. Svi su u mene gledali – prisjećala se Almasa-hanuma svoje mladosti. Emina poljubi svoju majku i ode na počinak. I majka će ubrzo za njom…
Svitalo je…
Salavati se razliježu mahalom. Orosiše oči od tihe radosti što dočekaše još jedan Bajram u zdravlju i rahatluku. Šemsudin je otišao na bajram-namaz. Gledale su za njim kroz prozor njegove dvije sreće. Bio je visok i vitak. Fes je pokrio njegovu crnu kosu. U bosanskom odijelu izgledao je otmjeno. Almasa-hanuma je obukla zeleni kat na čekmeke i stavila struku bisera na vrat. Jemeniju je podvezala…
Emina je u narodnoj nošnji izgledala gotovo nestvarno. Kao melek. Smijala se svojim bademastim očima. Majka je bila sretna što je vidi tako lijepu… Bila je ista Šemsudin…
Užurbano su pripremale za doček gostiju. Od kako su joj svekar i svekrva preselili na ahiret, njoj su dolazili djeverovi i zaova kao i za njihova života. Nije dozvolila da se tradicija prekine njihovim odlaskom. Šemsudinu je to bilo neizmjerno drago.
Ozaren Šemsudin se vratio sa bajram-namaza. Emina mu prva pritrča i poljubi ga u ruku. Poljubio je svoju mezimicu u čelo i darovao je novcem.
Potom je poljubila majku. Ona joj pruži satensku vrećicu u kojoj je bio lanac i šorvan.
– Ljepoto mamina, ovo sam ja dobila od tvog babe kad si se ti rodila. Bio je to njemu veliki mubarek, jer sam do tada izgubila dvoje djece. Nisu ni stigla ugledati svjetlo dana. Allahova volja. Nek si nam živa i zdrava, kćeri mila…
Emina ih poljubila još jednom i tiho zaplakala otrčavši u svoju sobu.
Oboje su je gledali pomalo čudno.
Vratila se noseći ukrasne kese. Pokloni za majku i babu. Jemenija i surma. Peškir za Kur’an koji je sama vezla.
Zagrliše se sve troje.
Kada su renovirali staru porodičnu kuću Šemsudinovih roditelja, zahtijevala je da jednu veću sobu uredi u bosanskom stilu. Sve je bilo kao kad je došla u tu kuću. Ručno tkani ćilim. Duga sećija. Vezeni peškiri i jajgija. Na sred sobe mangala. Peškuni i ukrasi. Tu je Šemsudin učio u Kur’anu. Obavljao namaze kada nije stigao otići u džamiju. Tu je sa svojom Eminom pričao satima o svemu. Nikada nije htio biti strog otac koji je sve rješavao pogledom. Razgovor je smatrao potrebom.
Oglasilo se zvono na vratima. Gosti su stigli. Čestitanja i smijeh. Darivanje djece i divljenje njihovoj odjeći. Curice su sad lakirale noktiće i karminale se. Dječaci su gelom podizali kosu. E druga su sad vremena.
Kad se Emina pojavila na vratima bosanske sobe u nošnji, svi su ostali bez daha. Doručkovali su čimbur na poprženom mesu i pogaču. Potom je slijedila kafa i baklava, limunada i mevludsko šerbe…
Uz sve to tekao je zanimljiv razgovor. Prisjećali su se djetinjstva i mladosti. Prisjećali su se i svojih najmilijih koji više nisu sa njima. Bilo je i suza.
Razišli su se u sreći i veselju. Almasa-hanumi zaova na odlasku šapnu da će iza akšama imati goste. Poznavala ih je godinama. Djeca su im se družila, ali nikada se nisu posjećivali.
Saopštila je to Šemsudinu. On je samo tiho rekao:
– Kuća je otvorena za svakog! Bujrum.
Cijeli dan su se smjenjivali gosti. Kako je vrijeme prolazilo, Emina je postajala sve šutljivija, a majka joj sve nemirnija.
Ezanom se akšam najavi. Šemsudin ode u džamiju. Obavljale su namaz zajedno. Krišom bi pogledala Eminu. Činila joj se blijeda.
Umorna je. Cijeli je dan bila na nogama. Častila goste. Bila joj desna ruka.
Iza akšama dođoše Halida i Edhem. Poselamiše se, čestitaše jedni drugima Bajram i započeše neobavezan razgovor.
Emina ih je poslužila i povukla se u svoju sobu.
Halida je posmatrala kako odlazi korakom lahkim. Pogled joj spušten, obrazi rumeni. Služila je tetku svog Faruka, momka sa kojim se zabavljala već godinu dana.
– Lijepa Emina, Boga mi – započe razgovor Halida.
– Jest Boga mi i vrijedna. Šta oči vide, ruke urade – reče Almasa-hanuma.
– Mi smo došli jednim povodom. Sin moje sestre Faruk i vaša Emina izvjesno vrijeme se viđaju. On je momak za ženidbu. Pa imate li protiv da se sprijateljimo, da naš Faruk oženi vašu Eminu.
– Nek im je na hajr, progovori Šemsudin drhtavim glasom.
Almasa-hanuma zadrhta…
A što ćemo ljubav kriti
Kad ti moraš moja biti
Srce više nije moje
Tebi draga pripalo je
Pjevao je u komšiluku stari Mehmed uz harmoniku na svom balkonu do dugo u noć…
Sadžida Dedić