Bila je to najljepša jesen u mom životu. Prvi dan u školi. Prvi čas. Prvi susret sa osobom koja će me uvesti u svijet znanja. Susret sa mojom učiteljicom Hasnom Pinjo.
Hasna Pinjo, kćerka Rašida i Hatidže Pinjo, rođena je 6. juna 1936. godine u Visokom. Osnovnu i gimnaziju završava u Visokom. Učiteljsku školu pohađa u Sarajevu. Diplomu Više razredne nastave dobila u Čakovcu. Cijeli svoj radni vijek provela je u Osnovnoj školi “Ognjen Prica”, današnjoj “Kulin Ban”. Generacije učenika ispratila je u svijet odrastanja.
Prva slova naučih i tablicu množenja, crteže nacrtah i priče napisah pod njenim budnim okom. Bila je pravedna, ponekad stroga, ponekad blaga. Uvijek draga.
Pamtim sve. Boju njenog glasa. Boju njenih haljina. Prsten. Lančić. Potpis.
Vidim je za stolom kako nas posmatra. Smiješi se.
Korača od stola do stola tiho. Prati svaki naš pokret.
Bili smo dobri, ponekad nemirni, ali uvijek nas je voljela, čak i onda kad smo nepovratno odlazili od nje. Pratila nas je onako kao sjenka. Draga naša učiteljica.
Za svoj vaspitno-obrazovni rad je nagrađivana diplomama i pohvalama kao vrstan i savjestan pedagog.
Voljela je prirodu i bila vrstan planinar. Voljela je cvijeće, posebno ruže.
Voljela je pekmez od šljiva i palačinke.
Voljela je život i živjela ga u pravom smislu te riječi.
Bila je omiljena među koleginicama.
Postoji ona uvijek u pozlaćenim sjećanjima djetinjstva.
Sve ljekare, doktore nauka, pekare, profesore, ratare u svijet znanja uvela je učiteljica. Ponekad nepravedno zaboravljamo tu istinu. Pored majke ona je drugi lik koji pamtimo vječno. U čijim smo njedrima odsanjali sve svoje snove.
Četrnaesti januar 1993. godina. Dan pakla. Bezbroj granata sručilo se nad gradom. Moja učiteljica Hasna Pinjo poginula je pogođena u svom domu.
Mnogo je godina prošlo. Boli istina.
Zašto?
Tu odgovori ne postoje.
Nekoć je sanjah. Okružena strućcima ljubičica i drijemovca, kraj bistrog potoka sjedi. Gleda me. Srećna.
Pružila je ruku kao da želi pomiliti me po glavi, ali ja sam bila isuviše daleko.
Sadžida Dedić