Tarik,
zaklela sam se svim na svijetu da više nijednu emisiju o početku agresije na Bosnu i Hercegovinu neću gledati. Ne moram ja to. Sve sam proživjela, mnogo puta odgledala i svaki put danima nisam mirna, noćima ne mogu da spavam…
Nedjelja je sumorna. Realnost nas je odvojila od stvarnog života. Kroz vrijeme smo naučeni da nam je uvijek dobro. Odgledat ću tvoj dokumentarni film “Scream for me Sarajevo”. Vratila sam se u iznova u vrijeme straha, neizvjesnosti, ali i nekog urođenog otpora prema svemu što nas je tada zadesilo.
Sjećam se, baš u to vrijeme sam učila engleski jezik. Profesorica Kijana Pinjo dolazila mi je dva puta sedmično i držala časove. To je bio moj otpor. Danas se kajem što nisam pisala dnevnik.
Ono što je mene oduševilo u tom filmu je energija, želja za životom koju si uspio prikazati na poseban način. Ni traga mržnji. Poruka koju nosi film je snažnija od hiljadu političkih govora bilo gdje izrečenih. Izazov je odazvati se pozivu i doći u opkoljeno Sarajevo. Niko od njih nije mogao ni pretpostaviti koji smo pakao ovdje preživljavali. Izazov je i hrabrost održati koncert kad samo u jednom trenu sve može biti prekinuto jednim ispaljenim projektilom.
Mi jesmo mala država, ali smo zasigurno ostavili poseban trag u karijeri Brucea Dickinsona i njegovog benda Iron Maiden.
Euforija koja je vladala na koncertu je ono što mi zaista jesmo. Neustrašivi. Živimo danas. Sutra je uvijek neizvjesno.
Jedna priča savršeno pretočena u vječnost. Nisam osjećala mučninu na kraju filma. Bila sam ponosna na tebe kao umjetnika. Iznjedrila te ova čaršija. Ponosna sam na svu onu mladost koja se odlučila na život. Osjećala sam se dio mase. Ne volim heavy metal. Tu noć sam ga doživjela onako kako ga je doživjela masa hrabrih momaka i djevojaka. I tu se ogleda veličina umjetnika.
O tvom životu neću. Nek’ sve ostane kako jest. Srebrenom tišinom prekrivena.
Tarik,
dotiče me sunce kroz nevidljive rešetke. Nisam vidovita. Meni su linije na dlanu, tek jednačina sa bezbroj nepoznatih. Oči! Treba gledati u oči.
U njima se rađaju beskonačne slike protkane snovima. Slike koje će jednom osvojiti taj magični svijet. Vidim masu ljudi kako se raduju. Opet su sreli ljubav. Osjetili neodoljiv miris vrućeg hljeba. Vjetrovi će te odnijeti u prostranstva daleka, jer šta je život nego vječito traganje za sjenkama nepoznatim. Ti ćeš im se odazvati, noseći sebe i ono predvečerje nad Stanicom, koje se uvijek razlikovalo od svih predvečerja nad gradom. Ima neke čarolije u priči rijeke čiji te žubori prate ma gdje bio.
Godine su me naučile čekati. Jednom mora doći vrijeme kada će na vlasti biti oni koji će prepoznati sanjare pod suncem i shvatiti da su upravo njihova djela ono po čemu smo poznati u svijetu kao jedni od najboljih.
Ti ćeš stajati na tronu s uzdignutom rukom i pozlatom. Jednostavan. Tih. Veličanstven, jer to jesi… Rijetki su oni koji još u ovom vremenu blata mogu prepoznati svjetla čiji koraci vode u zagrljaj zajedništva i ljubavi.
Ne imenujem ti korake. Mnogo ih je. Usnuli čekaju svitanje. Dar je to od Boga, sa malo riječi ispričati veliku priču. Obilježiti vrijeme…
Scream for me Sarajevo.
Scream for me Bosnia and Hercegovina
i
Pljuni u šake.