Ponekad me odvedu snovi svjetlostima Pariza. Opojni mirisi. Glamur. Neprospavane noći umjetnika ovjekovječene na slikama čuvenih slikara stoljetuju u muzejima. Ne dišem. Bojim se urušit će se čarolija. Na obalama rijeke Sene puštam svoje srce da nestane u žuborima. Na klupi u jednom od mnogobrojnih parkova slušam ptice izvode šansonu…
Nije mi žao što moji koraci neće nikad krenuti putem snova. Žao mi je Prevera. Pjesnika Pariza i ljubavi. Iskreno mi je žao što nije imao priliku i čast sresti se sa ljepotom moje profesorice francuskog jezika Nermane. Kakve bi tek tad pjesme pisao veliki pjesnik Žak. Bile bi to najljepše ljubavne pjesme napisane ikad.
Milioni mladih ljudi maštali bi o toj ljepoti sjedinjenoj sa ljepotom predvečerja i nikad ne bi saznali da ona zaista postoji…
Sjećam se poslijepodneva u osnovnoj školi. Sedmi sam razred. Moja razrednica Elvira je bolesna ili trudna, ne sjećam se više. Mijenjala je profesorica Nermana Hadžiahmić. Njezin osmijeh, boja glasa, crven karmin i damski hod je nešto što se ne zaboravlja. I odjednom francuski više nije jezik koji ne razumijem. Počinjem da ga volim. Na moju veliku žalost ta ljubav nije bila uporna da opstane u mojoj duši koja se već tad uveliko zanosila pjesništvom kao na valovima mora.
Imala sam to zadovoljstvo uživati u njenim predavanjima i u srednjoj školi. Upravo u to vrijeme sam razmišljala kako je Prever osiromašen za jednu plemenitu dušu koja je pripala doktoru medicine Muhamedu Hadžiahmiću iz Sarajeva, divnom čovjeku. Kako se iz te ljubavi iznjedrilo dvoje prekrasne djece Enes i Samra, o kojima je ona govorila uvijek sa posebnom nježnošću i ljubavi.
Danas su to divni i uspješni porodični ljudi.
I to sve u srcu kraljevskog grada Visokog, u kojem je provela i još uvijek provodi najljepše dane svog života, daleko od svih metropola i sjaja.
Tek su sedamdeset i dva pupoljka proljeća u naručju, a mladost ne jenjava. Ne dozvoljava joj osmijeh da se pokori vremenu.
Svaki je san imao svoje jutro. Ljubav prema jezicima. Ljubav prema pozorištu, glumi. Oživjela je jednom Hasanaginicu na daskama koje život znače. Ljubav prema ljepoti kako duhovnoj, tako i fizičkoj. Ljubav prema ljudima.
Sve je to naslijedila od svojih najdražih, oca Šefkije, trgovačkog putnika, i majke Kemaile, domaćice, čiji je pogled budno pratio poput dalekozora svaki njezin, kao i korak njene sestre Nermine i brata Nihada.
Jezgro je to iz kojeg u život poneseš ono najvažnije u životu, a to je ljudskost. Sposobnost da u svakom prepoznaš čovjeka. Nikad nas nije posmatrala kroz materijalni status, niti po znanju koje smo stekli ili nismo na njenim časovima. Uvijek je u nama vidjela samo ljude, iako smo bili nedozreli. Prilazila nam je svakom posebno i s poštovanjem.
Na njenim se časovima osim predmeta koji je predavala učio život. Sve ono što nas čeka. Objašnjavala je na jednostavan način kako da se suočimo sa datim problemom, situacijom.
Nije joj to bila obaveza, bila nam je samo profesor.
Ali ona je osjećala potrebu da nas pripremi za putovanja koja su nas čekala. Odraz je to njene plemenitosti.
Meni je bilo dovoljno da je posmatram. Svaki njezin pokret, svaka njezina priča bila je lekcija koja se pamti kroz život.
Govorila je gotovo uvijek smirenim glasom:
“Djeco, jezik kojim govorimo je lijep, izgovor mu je čist. Kao takav pogodan je za učenje stranih jezika!”
E moja profesorice, da mi je ova pamet i one godine. Drugačije bih razmišljala.
Još ću bezbroj puta pročitati Preverovu Barbaru u prevodu i uvijek ću negdje u dubini duše čuti vaš predivni glas i vidjeti vas kako nam recitujete čuvene stihove.
Jednostavno, dama se rađa. Žao mi je Prevera što vas nikad sreo nije, ali sam beskrajno sretna što sam ja uživala i još uvijek uživam u ljepoti vašeg postojanja…
Beskrajno Vas volim…
Sadžida Dedić