Možda nikada ne bih voljela oktobar da nije Miholjskog ljeta. Snopovi sunca grle me svom dušom. Tišinu predvečerja ukrašavam stihovima pjesnika, nastavnika, hroničara jednog vremena – Idriza Džajića. Osjećam se uzvišeno i tužno nestajući u ljepotama napisanog.
Sjećam se kada je prvi put ušao u našu učionicu. Ozbiljan. Pozdravio nas je svojim pomalo promuklim glasom. Svi smo pomalo bili uplašeni, jer su nam oni iz starijih razreda rekli da dijeli jedinice i da nikada nije zadovoljan odgovorima.
Nisu bili u pravu. Tražio je da znamo pravopis, gramatiku i da tečno čitamo. Govorio nam je da, koliko budemo znali prepričati i shvatiti neki roman ili pripovijest, toliko ćemo biti sposobni izjašnjavati se i razumjeti život. Nama je to tada bilo neshvatljivo, ali poslije ću shvatiti koliko je bio u pravi. Poslije ću shvatiti i koliko nas je volio i cijenio kao ljude.
Sjećam se početaka svog pisanja. Nekako sam išla ispred svojih godina i pisala poeziju po uzoru na Jesenjina. Prerano!
Uočio je to kao problem, ali ga nije htio očitovati javno pred svima. Na kraju časa uručio mi je papir sa naslovima i rekao da napišem nekoliko pjesama ili sastava na zadane teme. Priznajem, prvi put sam se srela sama sa sobom i shvatila grešku.
Pisala sam i pisala… Poslije nekoliko dana predala sam mu napisane radove. Dva mjeseca poslije rekao mi je da nastavim sa radom i da se polahko popravljam.
Sve što nam je govorio i putevi na koje nas je navodio imali su smisla. Samostalnost i upornost su vrline koje su pratile njegov život začet u Džajićima kod Konjica dvadeset šestog dana mjeseca januara 1940. godine, u naručju majke Raze i oca Halila. Pored braće Zajke, Alije i Adema i sestara Fate, Hate i Nure odrastao je sanjajući snove i koračajući hrabro pored niza poteškoća do njihovog ostvarenja.
Osnovnu školu završio je u Konjicu. Želja mu je bila upisati umjetničku školu. Kako se otac nije slagao s tim smatrajući da se od toga ne može živjeti, insistirao je na tome da Idriz upiše medresu. Vremena su za tu vrstu obrazovanja bila teška i Idriz upisuje i završava Mašinsku školu u Sarajevu. Kako je sam morao osigurati sredstva za život, zapošljava se u fabrici “Vaso Miskin Crni”, potom na željeznici.
Žedan znanja i potrebe da ostvari svoj cilj odlazi u Kragujevac i tamo upisuje Pedagošku akademiju, smjer srpskohrvatski jezik i književnost. Po završetku studija zapošljava se kao nastavnik u medresi u Sarajevu, Goraždu, Vakufu, Jajcu. Iz Donjeg Vakufa zaputio se u Visoko… Došao u Kiseljak, vidio mnoštvo svijeta, teferič je uveliko trajao. Bio je treći petak. Upitao je jednog čovjeka gdje ide put za Visoko, ovaj mu pokazao autobus kojim će uskoro krenuti.
Susret pjesničke duše s ovom čaršijom bio je jednak prvoj ljubavi. Nezaboravan i vječan. Vidio je mjesto gdje se dvije rijeke grle, zadivljen shvatio je da to baš mjesto u kom želi provesti ostatak svog života. U ovom gradu je upoznao i svoju ljubav, Hasnu, sa kojom će osnovati porodicu. Svoje dvije prelijepe kćeri Mersihu i Melinu volio je iznad svega.
Za početak je vrlo malo radio u školi na Čajnu, a potom je prešao u Osnovnu školu “Ognjen Prica” i tu ostao do kraja svog radnog vijeka. U svom poslu bio je perfekcionista. Govorio nam je da učimo pravopis i gramatiku tako što ćemo uzeti tekst iz običnog časopisa ili novine i analizirat ga. On je upravo to radio. Pokazao nam je na malom tekstu niz ispravki.
Čitav svoj život neumorno je pisao poeziju. Bio je veliki pjesnik. Njegovi stihovi su moćni i jezgroviti. Mogao je svojom poezijom ući u svaku antologiju i biti uvršten u lektiru. Objavljivao je svoje stihove u mnogim časopisima, učestvovao na književnim susretima širom Jugoslavije. Bio nagrađivan za svoje stihove na mnogim konkursima. Istovremeno, volio je svoju tišinu i nikad se javno nije isticao. Dvije zbirke pjesama ostale su neobjavljene – Neretva i To se Bosna ne da razbosniti.
Uporedo sa pisanjem poezije bavio se istraživačkim radom. Plod njegovog istraživanja i zapisivanja jednog vremena su djela “Osnovna škola u Visokom 1881/82–1981/82.”, i kao koautor knjige “80 godina fizičke kulture i sporta u Visokom 1909–1989 i 100 godina učiteljstva u BiH”.
Monografija “Djelovanje nacionalnih kulturno-prosvjetnih društava u Visokom 1903–1949.” objavljena je poslije njegovog preseljenja na ahiret. Na vječno putovanje je otišao prvog dana jeseni, 22. septembra 2005. godine.
Tužno je bilo to predvečerje. Neopisano ostalo negdje u dubini duše. Te noći rađala se pjesma. Te noći vratilo mi se jedno poslijepodne kada smo poslije dvadesetak godina sjedili zajedno u želji da osnujemo književni klub. Nismo uspjeli. Dragocjenost tog sastanka je razgovor sa nastavnikom Idrizom. Svaka njegova riječ imala je razlog svog postojanja.
Te noći sam shvatila koliko sam ga poznavala i koliko je otišao nepoznat. Meni i gradu. Osluškivala sam žubore rijeka. Simboli vječnosti i njegove ljubavi prema umjetnosti i ljudima što su ostavljali tragove svojim djelovanjem.
Opet je jesen. Ja se nadam da će sklopljenim stranicama biti udahnut život. To bi bilo najljepše hvala velikom čovjeku Idrizu Džajiću.
Sadžida Dedić