Nedostaje ovom vremenu meraka i laganih koraka.
Baš takvim je koracima koračao Selver Konjičanin, sin Ragiba i Aiše, čuveni krojač i boem. Vedar i nasmijan dočekivao je i ispraćao svoje mušterije. Dolazili su iz raznih krajeva zadovoljni. Mnogi su bajramovali i vjenčavali se u odijelima i kostimima sašivenim vještim rukama ovog vrsnog majstora.
“Lijepo odijelo i na panju lijepo stoji – al’ kad ga majstor sašije i skroji”, govorio bi Selver.
Sate i sate provodio je u svojoj radioni šijući od najfinijih štofova odijela, mantile, kostime, pantalone. Izgledali su kao iz najprestižnijih salona.
Godinama poslije ljudi su se vraćali u radionu da se prisjete lijepih trenutaka provedenih sa Selverom. Šala i viceva nikad nije nedostajalo u njegovom društvu. Pamtio je lica i priče. Negdje u dubini duše boljelo ga je što njegov zanat, koji je toliko volio, polahko izumire.
A potreban je u svakom vremenu, pored šivanja tu su i prepravke, koje su ponekad neophodne kako bi konfekcijska odjeća bila nosiva. Na sve to je Selver ukazivao, ali sluha za opstanak zanata u društvu općenito nije bilo. Nema ga ni sad.
Boljelo ga je što kod mladih nedostaje entuzijazma da se bave ovim i teškim i interesantnim poslom. Poslom koji oplemenjuje dušu.
“I dragom kamenu potrebna je vješta ruka majstora”, prošaptao bi u tišini….
Bio je boem kojeg su svi voljeli.
U akšam zvuci njegove gitare budili su ljubav. Odbjeglu. Umornu. Drhtale su žice pod njegovim prstima. Laganim glasom donosio je pjesmu. Pamtile su mahale ašik. Pod prozorima svirao je serenade i čekao da se pojavi lijepo lice Visočanki…
Dok su planine pamtile korake, vikendom bi uživao u ljepotama prirode:
“U društvu dugogodišnjih prijatelja začas se zaboravi na sve probleme i tegobe – samo pjesma, šale, vicevi i mace, mislim vrbove. Kad zatitraju žice pod mojim prstima i kad se razlije pjesma drugarska, sve zaboravljam, leđa se ispravljaju, porez se smanjuje, samo para ne raste….”, šalio se Selver.
Volio je žene i one su voljele njega. Do kraja života ostao odan samo jednoj, svojoj Zumri.
“Vidiš Zumro, ova brda i doline, sve je ovo moje.”
“De, Boga ti ,Selvere, šuti, ne zafrkaji.”
“Jest moje, tako mi Boga…”
I bilo je njegovo. Bili su njegovi i ljudi i sve ljepote prirode. Nikada Selver nije bio ljut.
Sjećam se jednog predvečerja u Goranima. Svirao mi je sevdalinku. Ponudila sam ga bosanskim lokumom. Gledao me je ćutke,a onda tiho rekao:
“Sad mi je pred oči došao lik majke i njene ruke kako ih pravi…”
Dotakle su me te riječi. Bilo je u njima toliko topline i ljubavi…
A onda se nasmiješi:
“Tepam ja svojoj maloj Meliki. Rodio dedo. Dedo će ljepotici svojoj sašit’ vjenčanicu. A odrasli me gledaju preko oka i ko zna šta misle…” Smijeh.
Bio je divan otac svojim sinovima Mensuru i Harisu. Upravo je stariji sin Mensur naslijedio ljubav prema planinama i muzici, kao i njegovi unuci Melika i Omar. Melika je vrsna umjetnica u oblasti arhitekture, dok Omar svira gitaru u visočkom bendu.
Posljednji put smo se vidjeli u februaru. U očima nije bilo ni tuge ni radosti. Bio je to pogled koji je odlazio, pogled koji se ugasio 12. aprila 2004. godine.
Ostala ona njegova čuvena izreka, kada bi ga ujutro sreli i pitali:
Kako je Selveraga?
odgovorio bi:
NE DAO BOG DA INSAN OSTANE, KAKAV USTANE!
I doista je tako…
Sadžida Dedić