Jedna od mojih najboljih prijateljica rođena je na ostrvu tajni.
Upoznale smo se sedamdesetih godina XX stoljeća. Od tad pa do danas nije prošao dan, a da barem nekoliko trenutaka nismo proćaskale.
Proputovah tako cijeli svijet, upoznah kraljeve i kraljice, siromašne i bogate. Saznah njihove najveće tajne, upoznah se sa običajima različitih naroda, njihovu historiju.
Sretoh se sa bjelosvjetskim lopovima i onima koji čine sve da ih smjeste iza rešetaka. Ponekad smo se smijale do besvijesti.
Nad tužnim sudbinama plakali smo.
Zajedno s njom sam učestvovala u mnogim akcijama za dobrobit čovječanstva.
Tu je prestajalo moje JA, tu sam postajala neko drugi. Povratak iz tog svijeta bio mi je često bolan. Postojalo je vrijeme i prostor u kom bih ostala vječno da sam mogla, ali na moju žalost nisam.
Najljepše mi je bilo kada mi je obećavala princa na bijelom konju.
Bilo je prinčeva u mom životu, ali su ih konji odveli u drugom smjeru.
Objasnila mi je poslije da sve je to život i da tuga i smijeh uvijek idu uporedo.
Vjerovala sam joj. Morala sam.
Pričala mi je o svom životnom putu. Bio je dug i trnovit i nikad dovoljno shvaćen. Pričala mi je o trenucima kada su je spaljivali na lomači. Plakala sam.
Zbog nje su mnogi bili proganjani u svojoj zemlji. Zabranjivano je sretanje s njom, ali tek tad je ona postajala predmet interesovanja mnogih.
Kad god pričam drugima o našem prijateljstvu, oni samo odmahnu rukom, uz izgovor kako za takvo što oni nemaju vremena.
Ne znam da li su smiješni ili jadni.
Koje to vrijeme nemaju?
Duga je niska bisera koje nanizah o nit vremena za ovaj svoj životni vijek, koji još traje. Moj životni cilj je iznjedriti vlastite bisere.
Ostaviti trag!
Jedna od mojih najboljih prijateljica rođena je na ostrvu tajni, njeno veličanstvo zove se KNJIGA.
I kad misliš da sve znaš o svom prijatelju iskrsne ti nešto novo i neobično.
Sheridon Simove napisao je objavio je knjigu pod naslovom „Šta muškarac misli kad ne misli o seksu“, knjiga sadrži 200 praznih stranica, da dobro ste pročitali, praznih stranica. I postala je remek djelo, svjetski hit. Knjiga je prodavanija i od „Da Vinčijevog koda“ i od „Harija Potera“.
Šta je pisac htio da kaže? U naslovu knjige sve je rekao.
Mnogi će na tim stranicama zapisati nešto svoje, studenti iz Nottinghama već jesu. Na praznim stranicama bilježe predavanja.
Ipak prioriteti su, prioriteti!
Kuda ide ovaj svijet, pitala sam se jednog poslijepodneva kada sam šesnaestogodišnju djevojčicu zamolila da mi pročita naslov iz časopisa?.
Loše je čitala.
Pokušala sam je uvesti na svoje ostrvo tajni, ponudivši joj ljubavni roman.
Gledala me blijedo.
„ Ne čitam ja to. To zaglupljuje“ – reče odvažno.
Nestadoh na trenutak. Ni danas ne znam šta bih na tu izjavu rekla.
Nema veze što je april.
Ti za mene nemaš samo dan.
Ti imaš život dok je čovječanstva.
NAJDRAŽA MOJA PRIJATELJICE.
Sadžida Dedić