Ta divna ljetna predvečerja iz mladosti još uvijek mi mirišu. Jedno ugodno druženje sa prijateljicom na terasi njenog doma uz kafu i razgovor o poeziji i slikarstvu završili smo posmatranjem umjetničke slike Midhata Oruča. Rekla mi je da joj je rođak i da je studirao u Zagrebu na fakultetu za vanjsku trgovinu. Slikarstvom se bavi iz hobija.
Pogledah umjetničku sliku. Zastade mi dah! U onom što vidjeh ničeg amaterskog nije bilo.
Suton. Valovi mora. Raspuklo plameno nebo tjera brodicu.
Zadrhta negdje u dubini duše…
Zamišljam zaljubljene na obali. Ruke koje se grle. Toplina tijela se sjedinjuje sa vatrom neba. Putuju u susret svitanju.
Pod okriljem te ljepote koju vidjeh na slici iznjedrile su se mnoge moje pjesme pisane u neprospavanim noćima.
Bezbroj puta sam se vraćala viđenom i uvijek vidjela isto, nostalgiju, potrebu za ljubavlju.
Nizale su se godine kao djevojačka perla. Razdragana, pa tužna. Takav je život. Pjesme su postale šapat koji se pomalo gubi u izobilju besmisla.
A slikar Midhat, sin Alije i Fikrete Oruč, rođen 7. septembra 1955. godine, živio je svoj umjetnički život začet još u ranom djetinjstvu. I pored poslovnih obaveza neumorno je stvarao.
Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu sa porodicom je stanovao u Sarajevu. Godine 1994. u organizaciji BKD “Preporod” u CDA klubu Čekaluša predstavio je svoje radove.
U maju 2018. godine poklonio je svojim sugrađanima prvu samostalnu izložbu u svom rodnom gradu Visokom. Posvećuje je svom dajdži Ibri Hakireviću, visočkom ilustratoru.
Na platnima vedro nebo. Maglice. Procvalo poljsko cvijeće. Bistre rijeke. Drveća ozelenjela. Život. Do savršenstva preneseni tako da vam se učini da čujete žubor i šum, osjetite miris života koji smo ubili asfaltom i virtuelnim svijetom.
Njegova oslikana polja kriju nestašne korake. Radost. Njegove rijeke mirišu na tijela kupača i kupačica kako nevini nestaju u maglama jutra nasmijani. Dolinom rijeke razliježe se pjesma… Traje to dugo…
Niko se ne plaši vjetra, a i on je slikovit…
Nekom je odletjela lopta u polja trnovita. Dijete plače uplašeno. Bosim se nogama trčalo do besvijesti. Čovjek je živio sa prirodom. Poštovao njena pravila. Njegovao i vodio računa o njenoj ljepoti.
Sad na platnima osviće neka tama ukrašena crvenim ružama kao nepresušnom nadom da će jednom biti bolje i da u ovakvom vremenu kakvo jeste postoje pozitivne priče koje moramo prepoznati i njegovati.
Midhat to dobro zna, pronaći zrno ljepote u svakom trenutku, pa i kad se kiše spremaju spustiti na žednu zemlju. Iza tmurnih se oblaka uvijek rađala vedrina…
Draž je u čekanju.
Midhat je pjesnik. On svoja snoviđenja bojama pretače u vječnost. On svoje ljubavi nikad ne napušta, pušta ih da ga vode u prostranstva nepregledna, da ih učini vječnim. Suncem se umiva jedna mladost koja nikada nije prestajala da traje kao što će trajati i sve oslikane ljepote na njegovim platnima.
Sadžida Dedić