Čudno neko proljeće. Ni mirisa. Ni žubora rijeke nema ko da osluškuje. Šetališta pusta. Kuće zaključane. Ljudi se dopisuju preko šejtanskih sprava, rekla bi stara Aiša-hanuma, koja broji osamdeset i devet procvalih ljubičica. Ne pamti ona ništa slično ovom vremenu. Ponekad otvori prozor da upita nekog od prolaznika za haste u komšiluku. Nema više reda, odlaze i mlađi na onaj svijet, a kamo li oni što gotov stoljeće proživješe.
Opet se niz visočku mahalu skotrljalo sunce. Još su topli zagrljaji predvečerja. Utihnuše sokaci. Svjetla se pale u komšiluku. Na postelji leži Ibahimaga, čuveni visočki trgovac. Deseti je mjesec kako tijelo se sklatilo, a duša tek podrhtava…
Sjedi pored njega žena mu Emina-hanuma. Posmatra mu uvehlo lice… Sinovi navrate svaki dan, nevjeste i unuci ponekad. Ne priča im više o svojim putovanjima i trgovačkim poduhvatima. Nema snage. Progovori tek po neku riječ, zatraži gutljaj vode i nestane u mislima…
Aiša-hanuma bi ponekad upitala za njegovo zdravlje najstariju mu nevjestu Sedinu. Nije ga obilazila. Zna ga još iz najranije mladosti. Djevovala je sa njegovom sestrom Behijom. U kući ih je bilo dvanaestoro. Otac mu je bio mesar Ahmed, majka domaćica Šida. Ibrahim je bio najstarije dijete. Otac mu je skretao pažnju kako mora biti pažljiv prema braći i dvjema sestrama. Pomagati im kad god bude potrebno.
Nikad ga Ibrahim poslušao nije. Radio je sve samo kako njemu odgovara. Majka je bila tužna zbog njegove sebičnosti. Često bi plakala. Nije se osvrtao na njene suze.
Bio je neizmjerno ljubomoran kada mu se oženio mlađi brat Kasim. Doveo lijepu i vrijednu mladu iz bogate visočke familije. Nije im sreća trajala dugo. Kasim se iznenada razboli i preseli na ahiret.
Nikad Ibrahim nije htio pomoći nevjesti što mlada ostade udovica, niti je njenu djecu prigrlio kao najstariji amidža.
Svega se sjećala Aiša-hanuma. Danima su joj se slike nizale pred očima. Sva bijeda njegovog života i potreba da po svaku cijenu postane bogat. Moćan. Da mu niko ni do koljena nije…
Prošao je svijeta. Vidio je sve i svašta. Sretao se sa trgovcima… Kupovao svile i vune i one jeftinije materijale koje će prodavati kao najfiniju robu. Nije to smatrao prevarom, već trgovačkom vještinom. Jesen je bilo njegovo doba. Tad se najviše ženilo i udavalo. Ponedjeljkom su u dućan dolazile mušterije sa sela. Nudio bi robu, raspitivao se koga od prijatelja imaju mlada i mladoženja. U kakvu kuću ulaze. Razlagao materijale, mjerio na svoj način…
“Nedaj se, bona ne bila. Jednom se udaje kćerka. Nemoj da ti prija prigovara koga joj je sin oženio. Pokaži da si bogata, jedna po jedna. Evo ova dva materijala su pravi za haljine mladoj, da se presvuče. Nek se vidi od koga je. Nek se vidi da babo nije žalio para… Kupi i koji materijal viška, košulju… Uvijek iznenada iskrsne nekakav amidža stari il’ tetka… U mene robe nestane u trenu, za koji dan pola ovoga u policama nećeš vidjet. Zato kupi danas, nećeš se pokajat, još ćeš doći hvala da mi kažeš…”
Nizao je godinama jednu te istu priču. I sinove je uveo u trgovinu. Ni jedan od njih nije stekao njegovu vještinu.
Prema mušterijama iz grada imao je drugačiju priču. Sve je prodavao kao da su svile i vune. Počinjao bi uobičajenim riječima:
“Vidi ljepote i vune, stvorena za kompleta i kata. Ženi sam svojoj odrezo, ona sašila. Eno je ko sultanija hoda po kući u haljini. Dva puta ga prala, a ono ko tek sašiveno. Lijepo se i pegla…”
Ponavljao bi to bezbroj puta. Sve dok se jednom iznenada nije pojavila Hatidža-hanuma i pred punim dućanom obratila ljutiti tonom:
“Ibrahimaga, onaj materijal što sam neki dan kupila u tebe za kata, hem se pokupio, hem su se boje pofarbale kada sam ga prala!”
Ona je bila iskusna šnajderica. Ostala je mlada udovica. Valjalo je othraniti troje djece. Šivala je ženama dimije, katove, komplete i haljine. Poznavala je materijale, ali, eto, u ovom slučaju dezen je zavarao.
“To ti nisi znala uradit kako treba, nisu to gaće da se otkuhava, to se pere u deterdžentu za fina rublja. Isti onakav ja svojoj Mini odrezao, ona sašila komplet. Eno je ko da je iz Stambola došla odjevena”, reče joj ironično.
“Šuti Ibrahimaga, Allaha ti! Taman ćeš joj svaki materijal odrezat koji nabaviš u dućan. Ne pravi me budalom.”
Crven u licu, zašutio je u trenutku, a onda joj se hinjski obratio:
“Hatidža, ti ono begovica, a čojk ti konje vozo?”
“Znaš šta, Ibrahimaga, ne pravi se važan, znam te kad si sa pojate pišo. Na pojati si spavo. Sad kad si malo se obogatio, digo si se do nebesa!”
Dugo je Ibrahimaga gledao u prazno. Nikad mu niko tako u njegovom dućanu nije rekao u lice. Istinu. Volio se on našaliti sa ljudima, ali nije bio spreman da mu se uzvrati.
Svojim je nevjestama govorio da su dolaskom za njegove sinove dobile na lutriji. Najmlađa je bila posebna. Svoja. Smetalo mu je što se ne obazire na njegove primjedbe. Pred roditeljima je pokušao osramotiti kad su mu došli u prvine.
“Počastite se šniclama što je moja snaha, a vaša kćerka prstima prevrtala. Ima lijepe nokte. Šteta ne iskoristiti”, obratio se gostima.
Majka mlade nevjeste, vidno povrijeđena, uzvratila je:
“Viljuškom bi ona, dragi prijatelju, da je uspjela pronaći!”
Sve je to prolazilo kroz glavu Emina-hanumi dok mu je brisala oznojeno čelo. Pitala se uvijek je li mogao biti drugačiji. Možda bi mu sada bilo lakše.
Bojao se noći. Nije dozvoljavao da mu se ugasi svjetlo u sobi.
“Ibrahime, moraš se odmorit”, tihim se glasom obratila njegova sultanija Emina-hanuma.
“Ne, ne gasi svjetla. Prevarit će me san. Odmah će njihova lica na zidovima se oslikat. Sve ih znam i sjećam ih se”, izgovarao je riječi teško…
Bile su to sjenke lica pijačnih prodavača i prodavačica koje je pokušavao prevariti kupujući jabuke i šljive. Bunili su se s pravom, ali njemu je sve prolazilo:
“Žena mi je rekla da moram kupiti jednake jabuke, hoće tufahije pravit, i šljive moraju biti krupne i zdrave, hoće ih orasima filat.”
Ipak, Muberu neće nikad zaboraviti. Bila je mlada i lijepa. Radila je u maloj trgovačkoj radnji. Uvijek nasmijana, izlazila je u susret kupcima. Obasipao je komplimentima:
“Aman jesi plaha. Blago onom momku koji te oženi i majci u kuću uvede. Ja pola grada prepješačim da bih došao tebi u dućan. Osmijeh ti dukata vrijedi.”
Kupovao često šećer, brašno i masnoću na veresiju.
“Allaha mi nemam sad toliko novca kod sebe. Zapiši ti mene u teku, a i ne moraš, ja ću sutra doći da platim.”
Ponekad je znao platiti određeni iznos pod izgovorom da će za sahat donijeti ostatak. Vjerovala mu je. Uzalud su je upozoravali, pa i sama Aiša-hanuma kada se jednom slučajno zadesila u dućanu zajedno s njim. Primijetila je njegov išaret prema mladoj Muberi.
“Čuvaj se, dijete drago, da ti slatke riječi ne zagorčaju život”, rekla joj je tiho.
Zanesena svojom naivnošću, Mubera je samo pogledala dobrodušnu staricu.
Gazda uoči manjak na pazaru te otpusti Muberu. Kad ga je gazda pozvao na razgovor da izmiri dug, hladno je rekao kako je sve uredno plaćao, ponekad kasnio, ali dužan joj nije.
“Nije svačije kroz selo propjevat, pa ni trgovinom se bavit. Nisam joj ja kriv što nije znala polagat pazar kako treba.”
Hoće li mu halaliti u dalekom svijetu? Dugo je nije vidio. Često je izgovarao njeno ime. Sad kad je na pragu svjetova, boji se svega. Emina-hanuma znala je za njegove strahove. Ćutala je…
Jedne večeri sklopio je oči. Jedva se čulo disanje. Odlazio je polahko. Danima. Sve dok se u sobi nije ugasilo svjetlo samo od sebe. Duša se vinula u nebo.
Sadžida Dedić