Odlazi ljeto. Nismo bili u nekoj ljubavi. Ono vrelo. Moje srce pomalo oronulo, tražilo je hlada. Oduvijek sam znala obojiti dan lijepim. Muzikom. Lijepom pričom. Dobrim filmom. Odavno nisam slikala. Počinje da mi nedostaje onaj osjećaj ushićenja kada napravim prvi potez i kada na kraju odšutim oslikani trenutak. Nikada nisam bila dovoljno dobra u tom poslu, ali mi je pričinjavao zadovoljstvo i danima sam nestajala iz vremena i prostora.
Isto kao što nestanem kada gledam svoj omiljeni film Prljavi ples. Nikada me nije interesovalo mišljenje filmskih kritičara niti prijatelja koji su ovaj film smatrali bezvrijednim. Ja sam uživala. Prvih nekoliko gledanja nosio me ples i muzika.
Poslije sam počela da zamišljam svoju obitelj u datoj situaciji. Tada bi stvari poprimile posve drugi tok. Znala sam unaprijed reakcije likova.
I dogodilo se jednog predvečerja na vrata mog doma – pozvonio je prijatelj. Došao je taksijem po mene da me vodi na književnu večer. Bila sam ushićena i zbunjena. Ma iskreno rečeno, bila sam beskrajno sretna…
Ali…
Zajedno sa mnom na vratima su stajali moji otac i majka. Uvjeravao ih je kako nemaju razloga da se brinu. Pazit će na mene. Vratit će me po završetku programa. Uzalud…
Oni su stajali na braniku mahale, obraza i časti familije.
Otac je bio ljut i oštro je progovorio:
“Vadila je zub.”
Majka se oglašava poput svile:
“Puše vjetar.”
Istina. Zub je izvađen mjesec dana prije. Vjetar je puhao nekad u aprilu, a tad je bio septembar mjesec. Ja šutim… Nemam hrabrosti da kažem IDEM.
A dvadeset i druga mi je…
Godinama sam taj trenutak nosila u duši kao najveći biljeg svoje nemoći.
Oni su bili beskrajno sretni, jer su uspjeli vladati nadamnom u svakom značajnom trenutku mog života.
U filmu Prljavi ples postoje dva momenta koji nose značajnu poruku, barem za mene. To je scena kada se Johnny, koji je nepravedno optužen, vraća da izvede već uvježbanu plesnu tačku sa Baby, djevojkom koja je na ljetovanju sa svojom obitelji, uprkos protivljenju njenog oca. Tu je pitanje morala, časti i odgovornosti doseglo vrhunac… Ona pristaje… Ona se ne boji, ili mi se to samo čini. Ona pleše i cijeli svijet je samo njen ili samo njihov.
Dvije godine prije ležala sam u kantonalnoj bolnici. Vrijeme je stalo…
Dvije godine prije stajala sam kada mi je ljekar saopštio dijagnozu.
Uprkos svemu, nije mi se srušio svijet. Nisam dozvolila. Imala sam dovoljno snage da preživim istinu. Baš tad su preda mnom oživjele slike nedosanjanih snova. Shvatila sam tad da je trebalo prekoračiti sve moguće pragove i otići u život. Živjeti punim plućima… Padati i dizati se sam. Slaviti uspjeh i naučiti se nositi sa tugom neuspjeha…
Mnogi će pomisliti kako je ovu priču trebalo odšutjeti. Ne!
U ime svih budućih mladosti treba govoriti glasno. U ime svih budućih pragova koje treba prijeći. A septembri to jesu. Pragovi iskušenja.
Sadžida Dedić