Bila su to drugačija vremena. Sve je imalo posebnu dimenziju radosti. Fotografisali smo se ponekad i po potrebi. Ništa nije bilo spontano. Sve je moralo imati svoj povod, svoju priču.
U najljepšem sjećanju mi je ostalo moje prvo fotografisanje kod profesionalnog fotografa Teufika Tufe Šehovića. Svaki dan smo prolazili pored njegove fotografske radnje koja se nalazila u Oručevom sokaku još od 1967. godine, gdje je i stanovao. Po završetku prvog razreda osnovne škole svratili smo u njegovu radnju. Mama je željela da za uspomenu na taj dan imam fotografiju.
Nije me bilo strah fotoaparata. Bojala sam se samo da ne ispadnem ružna i smiješna.
Iz radnje je izašao jedan fini gospodin. Nasmijan. Čestitao mi je na odličnom uspjehu u školi i rekao da se ne sekiram i da sve to traje nekoliko trenutaka. Potrebno je samo da mirno stojim i da se opustim. Ako nešto ne bude kako treba, ponovit će fotografisanje.
Na moju veliku sreću sve je prošlo u najboljem redu iz prvog pokušaja.
Godinama poslije svraćala sam u tu radnju i fotografisala se na kraju školske godine. Odjednom mi je to izgubilo svaki smisao i nije mi se više dalo stajati sa diplomom ispred fotoaparata. Ostale su drage uspomene i sjećanje na dobru dušu fotografa Tufe.
Teufik Tufo Šehović je rođen 5. januara 1939. godine u Visokom. Njegov otac Ibrahim bio je čuveni knjigovezac. Zabilježeno je da je rukom prepisao Kur’an i ukoričio ga. Primjerak se čuva u jednoj od institucija u Sarajevu. Majka Razija bila je domaćica, ćibarasta žena.
Fotografski zanat je završio kod Muhameda Konjičanina, čija se radnja nalazila na mjestu gdje je sad Semića mesara. Po završetku zanata zapošljava se u Fotooptici u Sarajevu, gdje je radio petnaest godina. Mnoge je izučio zanatu i umijeću fotografisanja. Tu upoznaje ljubav svog života, lijepu i mladu Sadžidu. Ona mu je bila oslonac i u poslu i u životu. Izrodili su dvoje djece, kćerku Indiru i sina Aldina Dinu. Oboje su naslijedili osjećaj za lijepo i stvaranje.
Nižu mi se slike: u radnju su dolazili mladi i zaljubljeni, zagrljeni čekali da ovjekovječe svoju ljubav. Dolazili su vojnici sa roditeljima, braćom i sestrom. Majke su plakale, očevi stajali ponosno, dok su mladi vojnici bili malo izgubljeni.
Sjećam se roditelja koji su željeli fotografisati svoje blizance. Jedno je vrištalo od straha, dok se drugo smijalo i pokazivalo svoje zubiće. Odjeveni u crvene bundice, bili su slatki. Sadža je pokušavala smiriti plačljivicu. Kad je uspjela, slijedio je škljoc.
Nove godine, Dan žena, zaruke, svadbe, teferiči bili su manifestacije gdje su bili pozivani, jer svi su željeli da imaju kvalitetno urađenu fotografiju za uspomenu.
Mnoge su noći proveli u laboratoriji, jer svi su željeli da fotografije budu brzo izrađene.
Teufik je volio svoj posao, volio je ljude. Mnoge su životne priče ostale zauvijek zatočene u duši, jer ih rijetko pričaju, rijetko ili gotovo nikako ne zapisuju.
Jednu slučajno znam.
Kada se mojoj nani Hasija-hanumi rodio najmlađi unuk Samir, bilo je to veliko veselje. Svi smo ga voljeli, nana i tetke posebno. Kad je mrvicu narastao, daidža odluči da ga slika. Došao je Tufo. Trajalo je malo duže. Samir ni jednom nije zaplakao, koja je to faca mala bio.
Nana nije voljela da se slika.
“Nemojte mene. Te slike uvijek se pomiču i kasnije budu bačene. Pamtite me, ako hoćete…“, govorila je dok su je oni ubijeđivali.
Daidža Rašid i daidžinca Begzada su bili uporni.
Daidža Rašid se dosjetio:
“Ako se ti nećeš slikat’, pridrži Samira da njega uslikamo.“
“Hoću. Rodila nana miris svoj.“
Kad su slike bile gotove, svi smo s nestrpljenjem očekivali naninu reakciju. Gledala je. Odjednom se začudi:
“Ah, vidi! I mene uslikalo. Neka! Nek dijete ima uspomenu! Rodila ga nana.“
Smijali smo se…
Tufo je bio bezgranično strpljiv. Nana je voljela njegovu Sadžu, jer se zvala kao ja.
Vremena su se mijenjala, kao i tehnologija izrade fotografija.
Izvjesno vrijeme radio je u Grafičkom preduzeću “Iskra“, gdje pruža značajan doprinos radeći na ofset štampi. U tom poslu se ogledala sva njegova veličina, kako ljudska, tako i zanatska.
Vrijeme rata i sve nevolje koje je donio sa sobom učinile su da njegovo srce teško oboli.
Na ahiret je preselio 15. decembra 2003. godine. Prerano se zatvorila jedna knjiga života, koji je imao bezbroj divnih priča. Otišao je čovjek koji je ljude činio sretnim.
Sadžida Dedić