Na putovanje sa Nerminom Vehabović Rudež krenula sam prošlo ljeto po ko zna koji put listajući stranice njene knjige “Putovanje jednog psihoterapeuta”.
Prvi put snove i zablude umotala sam u tišine i ostavila negdje iza sebe, te ponijela prazan kofer sa sobom. Trebalo mi je to za svaki kamenčić mudrosti na koji bih naišla, da ga sačuvam za neka buduća jutra. Uspijevala sam pratiti njen korak. Sretali smo poznate ljude i ja bih bila sretna što ih vidim. Neka lica nije imenovala. Zašto?
Ne! Ti si znala da uvijek odnekud mogu puhnuti vjetrovi, a da im ne uspijemo zavarati trag. Kako bi smo se onda pronašle u svojim različitostima?
Vrijeme koje živimo daleko je od lijepog. Nije mi teško boraviti u zatvorenom prostoru danima, jer tako ja već godinama. Ipak, ovo je nešto drugačije…
Odjednom su se ljudi našli u zatvorenom prostoru sami sa sobom i sa svojim najbližima. Neprijatelj je nevidljiv, ali postojan.
Nermina pronalazi način kako doprijeti do ljudi. Osvijetliti njihove čahure. Kako kontrolisati strah, kako običan dan osmisliti da ne bude tmuran pored sunca.
Posmatrala sam njeno lice. Zračilo je nevjerovatnom svjetlošću. Njene su riječi bile besprijekorno sročene i vi osjetite kako vam se pluća šire i disanje postaje olakšano. U jednom trenutku osjetite snagu da se suočite sa nenormalnim vremenom i ne dozvolite da novonastala situacija zavlada vašim umom i uništi ga.
Pomislila sam, ona nas grli svojom ljubavlju.
Vidjela sam je takvu u Švicarskoj kada je njegovala jednu staricu. Vidjela sam njenu odlučnost i spremnost da se suoči s izazovom.
Moram priznati da nam je najljepše bilo u Dalmaciji. Miris mora i lavandi. Predvečerja ukrašena valovima mora. Marin. Meni to nikad nije bio običan brak. Meni je to rapsodija ljubavi čiji je plod jedna prekrasna djevojčica, sada već djevojka Hana.
Nermina je svu svoju ljepotu i bogatstvo majčinstva pretočila u priručnik za roditelje “Voljela bih podijeliti sa vama”. Ništa nije ostajalo u duši vrijedno, a da ona ne podijeli sa drugima. Koje bogatstvo ljudskosti u tijelu jedne žene, na prvi pogled krhke, a na sve druge poglede izuzetno jake.
A onda smo došli na neke seminare, tu se baš i nisam snašla.
Zavedena filmovima i nekom svojom maštom, zamišljala sam psihoterapeuta potpuno drugačije. Na primjer:
Imam problem. Zakažem termin. Odem u zakazano vrijeme. Udobno se zavalim u ležaljku i pričam i pričam. Kad sve ispričam, psihoterapeut mi pronađe rješenje, ja uredno platim. Vratim se kući i učim živjeti sa rješenjem problema.
Sad kad sam sa njom proputovala jedno vrijeme, vidim stvari drugačijim očima. Ljudi pate. Ljudi teško otvaraju svoju dušu. Okolina lupa na vrata njihovih emocija ne razmišljajući o posljedicama. Spremni su samo na osude. I sve znaju bolje nego ti koji si se odjednom našao u raljama nerješivog.
Ona je tu da pruži ruku i spriječi još veći duhovni pad koji je daleko bolniji od svakog fizičkog pada. Ona im ne spominje imena, nebitna su joj, jer u njima vidi samo ljude i potrebu da im pomogne.
Mladim je roditeljima poslala snažnu poruku darujući svojoj kćerki na dan mature ogroman hljeb ukrašen mašnom. Ja sam to prevela negdje duboko u sebi:
Puštam te dijete u svijet, neka te nafaka prati. Mladost ti je najljepši ukras. Za komad hljeba borit ćeš se cijeli život. Tu sam da te podržim!
Načinila je Inspiracijske kartice za mlade koje su i meni interesantne, što znači da nikad nije kasno pročitati nešto čemu više ne pripadate. To je jedan veliki korak da se mlada duša nauči nositi sa vjetrometinama jednako kao i sa lijepim u životu.
I sad kad sklopim stranice knjige “Putovanje jednog psihoterapeuta”, neću nikada prestati putovati sa Nerminom. Uvijek će mi trebati njen osmijeh, koji osvaja i otvara sva moguća jutra okićena suncem.
Njena misao:
Iz toga sam naučila kakva god da ti je dijagnoza, ti odlučuješ šta ćeš raditi u svom životu, te da dijagnoza ne znači i završetak ostvarivanja ciljeva i želja u životu.
Snažna je poruka svim ljudima koji imaju bilo kakav zdravstveni problem. Istraj u hodu i ne osvrći se za vremenom kad ti ni puzat nisu dali.
Naša Nermina Vehabović Rudež je naša heroina.
Sadžida Dedić