Jednom zastadoh da odmorim dušu na Šadrvanu pored džamije. Nisu to obične česme. Nijemi su svjedoci života i zrače posebnom ljepotom.
Tog jutra probudio me žubor davnih predvečerja. Šapatom oživješe slike nizane desetljećima. Prepliću se koraci i ezani. Mirišu duše. Molitve kao kapi rose blistaju na čelu svakog doba.
Dok je još sve tiho, žene sa kantama u ruci dolaze na vodu, jer gradske nemaju. Pozdrave se pogledom. Da ne probude komšiluk.
Prolaze ljudi. Žure. Gutljaj vode za sretan put i povratak kući. Neki su ostali zauvijek u čaršiji. Sreli svoju ljubav i izrodili djecu. Baš tu, na Šadrvanu, kada su djevojke akšamom dolazile s ibricima da natoče hladne vode za večeru. Smijeh i veseli pogledi kitili se mjesečinom.
Pričala mi je teta Aiša kako je dolazila na Šadrvan. Red je bio dug. Čekala je razgovarajući sa prijateljicama. Kad je došla na red, natočila je ibrik, skrenula u stranu prolivši vodu i opet stala u red. Tako nekoliko puta. Kod kuće je svojima objašnjavala kako od starijih nije nikako stizala ranije da natoči vodu. Jednom, dok je ponavljala izlijevanje ibrika, odjednom je osjetila kako joj ga neko istrgnu iz ruke i opali joj šamar. Babo.
Majke bi dozivale djecu što su se igrali na sokaku lopte. Nije to uvijek bilo lahko. Iskoristile bi priliku da se usput ispričaju, a onda se svaka svom okrene i riječima oglase:
Dolazi kući, nemoj da te ja još jednom zovem. Zovnem li te, upamtit ćeš me za sva vremena. Čuješ li me? I nemoj pit vodu sa česme, prehladit ćeš se. Ugursuze!
Nisam ja pio vodu, on je.
A obojica mokri do kože.
I tako prolaze dani protkani srećom i tugom. Smjenjuju se generacije. Jedni odlaze zauvijek. Drugi se rađaju. Šadrvan živi svoj život. Drugačije se životne priče odvijaju, ali nikad nije usamljen.
Ne spominju mu godine, al’ stoljeća ima…
Preživio ratove, jangiju nije…
Nije ni ljudsku potrebu za rušenjem…
Da stvori nešto novo, modernije…
Blago je to koje treba znati njegovati. Zadržati mu izvornu ljepotu.
Jednom zastadoh, da odmorim dušu na Šadrvanu pored džamije. Ne ovjekovječih trenutak. To je naš usud. Pored svojih se znamenitosti ne slikamo, a žudimo za svjetskim. Skupo plaćamo tu počast.
Sad ga više nema pored nas.
Merhaba tišino! Ne zamjeram ja tebi ništa. Ti samo oslikavaš vrijeme. Vrijeme moćnih. Vrijeme neukih. Vrijeme nemoćnih. Vrijeme pametnih što šute i omamljeni koračaju jednosmjernom ulicom.
Kažu, zažuborit će novi.
Na hair.
Ali on nikada neće imati stoljetnu vrijednost.
Sadžida Dedić